Status Quo

Ivan LOVRENOVIĆ


Paradoksalni dejtonski mir, koji je Bosnu i Hercegovinu 1995. spasio od daljega rata, ali ne i od mučnih političkih kon­tradikcija i napetosti, zemlja je dočekala u stanju sveopće uruše­nosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila, neovisno o prestanku rata. Fizička, organizacijska, funkcionalna razore­nost bila je temeljita. Još veći je ljudski gubitak - stotinu tisuća ubijenih, na hiljade invalidiziranih, skoro milijun i po ljudi prog­nanih, izbjeglih, raseljenih, što u samoj Bosni i Hercegovini, što po svijetu. Doista: koliko je tisuća Bosanaca, najviše Bošnja­ka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobije­no, izagnano, mučeno, zaplašivano, premještana tamo-ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bo­lju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizaci­jom i idiotizacijom vlastite sudbine - da bi bila ostvarena ta nova slika, taj zločinom stvoreni novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija toga rata - ideologija etnosa i teritorija - praćena zločinom (kao svojim sredstvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), vjerna stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu - moralnu supstancu Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi - si­gurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi ge­neracije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će zadugo naj­teži problem moralne obnove društva.

Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne sna­se, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajedni­ca prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Angažmanom Sje­dinjenih Američkih Država - poslije mnogobrojnih pogrešnih i jalovih pokušaja evropskih vlada i diplomata - ovdje jest zau­stavljen rat i izdiktiran Dejtonski mirovni sporazum, ali volje da se u rješenju krize ide dalje od političkoga provizorija nije bilo; zato se status Bosne i Hercegovine ni danas ne razlikuje mnogo od lokalizirane i privremeno smirene političke nepogode. Poslje­dica: opće prilike u Bosni i Hercegovini, petnaest godina od pre­kida rata, mogu se opisati kao permanentna politička kriza i društvena stagnacija. Sve godine od zaključivanja Dejtonskoga sporazuma do danas, i svi najavljivani reformski projekti i poku­šaji međunarodne zajednice uvijek su na kraju rezultirali - vraća­njem na početke, na status quo, i izostajanjem dinamičkoga pro­cesa promjena, takvoga procesa čija bi najveća vrijednost bila, makar u početku morao biti spor i slabo vidljiv, da bude struktu­ralan i da bude nepovratan. Deprimirajuće stajanje u mjestu, u zatvorenom krugu, odnosi se jednako na sve relevantne aspekte: politički, socijalno-ekonomski, razvojni, kulturni, obrazovni, na izostanak društveno-etičke rekoncilijacije, te općenito na kvali­tetu međunacionalnih odnosa. Teško je dovoljno naglasiti dra­matičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigur­no predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom na­rednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa qua i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligar­hija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne "nove klase", potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološ kim ciljevima i orijentacijama. Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješa­vanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicira­ni izvana (tzv. "aprilski paket" 2006. godine i pregovori u Butmi­ru 2009. godine) nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejton­skih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju drža­ve, već samo utvrđivanje jasnije adrese odgovornosti u Sarajevu za prihvaćanje međunarodnih obaveza. Drugim riječima, pokazuje se da, u krajnjoj liniji, ni kvintesencija mudrosti međuna­rodne zajednice u vezi s Bosnom i Hercegovinom nije ništa dru­go nego održavanje statusa quo, u nedostatku ikakve naprednije vizije i plana.

 


.....................................................

 

Vrelo:“Bosna i Hercegovina - Budućnost nezavršenog rata“

 

Svibanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević