Suprotstavljene slike povijesti

Ivan LOVRENOVIĆ

Kako smo već vidjeli, zločinima i patnjom, kao dvjema stranama iste stvarnosti, u nezavršenom ratu ideologija etnosa i prostora dubinski je razorila kulturnu i moralnu supstancu, ograničivši fundamentalne ljudske porive i univerzalne ljudske darove (dar supatnje i solidarnosti, gnušanje prema zločinu kao takvome, sposobnost opraštanja...) isključivo na unutaretničke, kolektivno-plemenske relacije. Svođenje etičkoga na etničko, ograničavanje moralne osjetljivosti samo na pripadnike svoje vjersko-etničke grupe, odsutnost moralne hrabrosti i duhovne spremnosti da se drugome prizna pravo na žrtvu, te analogno tomu nepriznavanje zločina svojih a apsolutizacija zločina drugih - sve to rezultiralo je posvemašnjom etnicizacijom i žrtve i zločina, a završilo u vulgarnoj politizaciji i dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji jednoga i drugog - žrtve i zločina. Izopačena logika toga procesa dovodi do toga da se zločin počinje gledati i veličati kao junačko i patriotsko djelo, a da žrtve nikako ne mogu da namire zadovoljštinu i dostignu smirenje. Takvo moralno i političko ponašanje postalo je svakodnevnica i rutina. Samo je prividno paradoksalno da mu obilato doprinose mnogobrojne organizacije i udruženja žrtava i stradalnika rata, koja pristaju da budu na najvulgarniji način upotrebljavana u dnevnopolitičkim nacionalističkim borbama. Jedan od pojavnih oblika toga socijalno-etičkog urušavanja jest i krajnja udaljenost, tačnije suprotstavljenost triju slika najbliže prošlosti - onako kako se te slike dizajniraju u službenoj ideologiji pojedinih etnonacionalnih „istina" a potom operacionaliziraju i ucjepljuju svojemu nacionalnom „stadu" kroz politiku, medije, obrazovni sistem.

Ovdje su i prije rata, kroz dominantan dio XX stoljeća, postojale tri slike povijesti, ali je srpska predugo dominirala, pa se nije primjećivalo koliko su i one druge dvije, bošnjačka i hrvatska i same bile zasnovane na pseudohistorijskim predodžbama, pučkoj fabulaciji, ideološki fabriciranomu mitu. Rat i način na koji je završen učinili su da svaka za se osvoji svoj politički, ideološki i pedagoški prostor i u njemu neograničeno vlada. Koliko su među sobom nepomirljive, najbolje se vidi po vladajućim definicijama rata 1992-1995. Prva glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH branila suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu; druga: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otadžbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju; treća: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima. Analogije nisu najbolje sredstvo razumijevanja historijskih procesa, ali evo jedne koja se nameće sama po sebi: u Titovoj Jugoslaviji njegovana je, s najvećom mogućom brigom cijeloga sistema, samo jedna, monolitna i ultimativna slika narodnooslobodilačkoga rata, koja je bila sakrosanktna istina i dogma te države i te ideologije, pa se na kraju pokazala sasvim trošnom i nimalo integrativnom... Nije ovdje ni mjesto ni namjera da se naše tri slike - tri nova historijska mita - analitički razlazu, još manje da ih se pokušava historijski valorizirati. Važno je evidentirati njihovo postojanje i njihovu žilavost, jer sve dosadašnje iskustvo uči nas da će oni ostati trajnim sadržajem u historijsko-političkom imaginariju konstitutivnih naroda: tri paralelna, potpuno razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalno-vjerskih i kulturnih elita sve više učvršćuje, razvija i ritualizira. Takva kultura sjećanja i takva zloslutna popudbina za budućnost u sebi nosi žestoki razjedinjujući ideološki potencijal i psihopolitičku eksplozivnost, koju je jedva moguće precijeniti.

Vrelo: „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“

str. 194-196

Suprotstavljene slike povijesti

Srpanj 2011.