Napokon odmor

Malo pomalo i dođe ljeto a sa njim i paklene vrućine u posavskoj ravnici. Tata i mama su, nakon dugog vijećanja, donijeli povijesnu odluku (nešto kao rebalans proračuna): idemo na more. Meni i mojoj sestrici Marici je to sve bilo turbo napeto. Od dragosti smo skakali i vikali dok je naš pas Bobi nakeresio glavu, mahao repom i plazio nam jezik. Spakirao sam stvari u roku keks: ljetna garderobica, nešto za čitanje ( Alan Ford, Zagor i Čiko) i moja bilježnica. Sutra dan, ujutro, na kavu su došli tetak Mato i tetka Luja, zbog primo-predaje. Tetka je, srčući kavicu, rekla: „Samo vi odite u miru, Mato i ja ćemo sve paziti, jel’ tako Matane?“ Tetak je složio mega smiješnu facu, i zinutim ustima, buljeći u prazno rekao: „Aaaa, je, je ženo sve ćemo mi to...“ Bobi također nije ništa kužio ali njemu uz tetku Luju neće ništa faliti. Ima džukela sreću jer ga tetka bolje pazi nego Matu. Krenuli smo, prešavši Savu pa od Broda prema Zagrebu. Vrijeme je bilo kao stvoreno za putovanje i uživanciju. Tata je malo pjevušio i prisjećao se kako je nekoliko puta išao u Njemačku sa tetkom Matom, s njegovim Passatom po onom, kako on kaže, usranom putu bratstava-jedinstva za vrijeme Juge. Cijeli Balkan je putovao ovuda a saobraćajni udesa bilo je ko’ u filmovima. Mad Max je mala beba.

 

Onda je tata rekao: „Vidiš sada, gloga ti, kako dobre auto-putove imamo. Sve napravio hrvacki čojek.“ Izvadio sam moju bilježnicu iz torbe, a tata je, gledajući u špiglo, zapitao: „ Ma, nije valjda da ćeš sada učiti iako je škola porošla?“ Ja sam rekao: „ 'Oću samo zapisati što si rekao o Hrvatskim putovima.“ A tajo moj kao da je upao u sevdah i počne hvaliti sve što okom vidi oko sebe, pa onako ushićeno, kao da jede pečenu prasetinu, kaže: „Jesi sve zapisao novinarčino moja?“ Mama je i dalje štrikala zimsku majicu za mene i pjevušila neke meni nepoznate pjesme. Moja sestra Marica je konačno uspjela uspavati Barbiku. Nadomak Zagreba skrećemo prema Karlovcu, Gorskim Kotarima i moru. Na radiju su započinjale dnevne vijesti, a to znači opća tišinčuga po tatinom naređenju. I taman kad je bilo odlučujuće uđosmo u tunel a tamo još veća tišinčuga. Nema tona, nema slike. Malo vozimo pa opet tunel. Tata je prokipio: „Zašto blesani nisu u ovim rupama postavili antene za radio signale, nego samo smlatili s pet nadevet. Ovo nije auto-put, ovo je gore od lužnjanskog sokaka, a moji svinjski obori su bolji od ovih rupetina“. Onda je rekao: „Koko nemoj, kojim slučajem, da ovo zapisuješ!“ Ja sam rekao: „Moram sve zapisati, rekao mi urednik.“ Tata je malo usporio, ugasio radio, gledao me koljački na kvadrat i dreknio: „Koji urednik, klipane!?“ Rekoh mu: „Pa..., našega Vremeplova..., moramo se pridržavati novinarskog kodeksa.“ Mama je uletila u pol diskusije i, preko naočala, zblanuto gledala najprvo u tatu pa onda u mene. Rekla je tati da smo svi jutros oprali uši, da nitko nije gluv i da malko utiša labrnju. Onda je on, mlateći kažiprstom po zraku, prema plafonjeri, rekao: „Dobićeš ti svoj kodeks, čekaj samo.“ Vrtio je glavom lijevo desno i rekao mami, kakvog je papana rodila i da mu doda jedno bezalkoholno pivo inače će dobiti srčani udar. Nagnuo je bezalkoholno, upalio radio, dodao gas i rekao: „Grebo vas vaš kodeks!“

 

Nije prošlo dugo a pred nama se ukaza more, gigantno, kao Sava na mega kvadrata. Dolje u mjestu, nedaleko od plaže, čekao nas je barba Martin, tatin drug iz mladih dana. Barba je, u svojoj konobi, spremio za nas ribe na gradele i školjke na buzaru. Prava primorska spiza. Tata je s punim ustima i dok su mu mrvice hrane fijukale svuda oko nas rekao: „ E, Martin, rođeni moj, kad dojde zima i ovdje bude pičila bura, doći ćeš kod mene na pečenu prasetinu i šljivku.“ A barba Martin, gucnući bevandu veli: „ A..., kakav bi ja to čovik bija, kad ne bi svome drugu doša a još na prasetinu, ajme...“ Kasnije smo ja i Marica izašli vani do plaže, gdje je bilo još puno rulje koji su se sunčali i kupali. Ja sam se ispružio na žalu i tako legnut gledao u modru pučinu. Mama i Marica su se brčkali i štrapali u plićaku. Tata se, čitajući Večernji, držao hladovine. Htio to ili ne, morao sam slušati svakojake turbo gluposti i priče u mom okolišu: naši na privremenom radu na zapadu, Purgeri, Švabe, Česi, Mađari i još kojekakvi. Pažnju na sebe je, u tom času, privukla jedna teta u roza tangama. Lopte su joj se razlivale jer je gornji dio kostima bio za broj manji. Imala je crne cvike na očima. Plus je oko vrata imala svilenu maramu. K tomu još i zlatni lančić oko noge. Tata je ispod oka gledao u tetu: „Šta je ovo ovdje, gloga ti, rasprodaja masti i celulita?“  Onda je teta gledajući prema vodi, umilnim glasom, rekla jednoj djevojčici koja se u blizini brćkala: „Dada komm zu Mami. Wir gehen“! Djevojčica se i dalje brćkala. A teta je rekla: „Dada komm zu Mami“! Odmah sam pomislio: „Bečka škola, nema šta“. Djevojčica je pogledala u tetu i nastavila se brćkati. Onda je teta vrisnula, tako da je sva rulja gledala u njenom pravcu: „Darinka, pizda ti materina, kad ti velim polaz' vamo“!!!

 

Pribilježio: Koko od Posavine

18.08.2009

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46