Od pizduna do tajkuna

Arijana ČULINA


S okruglih četrdeset ili pedeset godina, čovjek, svje­stan toga ili ne, radi rezime proživljenih manje ili vi­še uspješnih godina, ovako ili onako skrpljena života. Mnogi bi u toj dobi stečeno iskustvo rado mijenjali za sve one ranije propuštene užitke. U tim trenucima čovjek je spreman na najveće promjene, a zbog njih, na kraju, najčešće upadne u još veća sranja. S dvadeset sam razmlšljao kako je život ispred me­ne, a kraj nesaglediv, s trideset mi se činilo da se go­dine prebrzo nižu, a s četrdeset me je već ćopila pa­nika srednjih godina. Počeo sam nazirati obrise raja i shvaćati izreke starog svita koje su mi se ranije činile besmislene ili čak banalne. Ma vidi, umro, čovik, mlad, četrdeset godina — komentirala je često moja baba li­stajući novine i uzdišući više nad svojom nego pokoj­nikovom sudbinom. Ja, kome se život činio vječnom kategorijom, samo sam odmahivao: govno je mlad, starkelja, mislio sam. Sad mi se čini da rođenje Tutankamona i nije bilo tako davno. Bože, blago Mari — izjavila je jednog sunčanog dana baba dok je obavljala redovnu seansu ispijanja kavice i prelistavanja osmrt­nica. Kako blago Mari? — pitao sam je. Jadna žena je umrla.

— Pa lip je sunčan dan — odgovorila je. Doći će joj puno svita na sprovod. Od svih velikih planova, teš­kog života i neostvarenih želja, babi je na kraju jedina preokupacija bila brojenje preživjelih poznanika, pri­jatelja, rodbine i odbrojavanje sati kada će im se i sa­ma pridružiti. Kad već nije imala spektakularan život, željela je da joj barem sprovod bude takav. Nisam je baš u potpunosti shvaćao, a i pomalo sam se užasavao hladnog, zacementiranog kamena iznad glave. Nakon pompoznog ispraćaja, svi odu kući i ostave te samog u hladnoj, vlažnoj i mračnoj rupetini. Očajno. Ne znam može li čovjek shvatiti ništa? Vjerojatno ne može, kao što ne može ni beskonačno. Od svih životnih planova na kraju se zadovoljava i zanosi idejom o vlastitom kra­ju. Neki žele veliki sprovod, neki vječnu slavu i sjeća­nje na vlastiti lik, neki žrtvuju život za ono poslije nje­ga, duhovno neostvareni ostvaruju impozantna zda­nja kako bi se slučajni prolaznici divili veličini njihove grobnice kad već nisu veličini njihova duha. Bogati kupuju prostrane komore s dvostruko više ležajeva, neki s pogledom na more, a najvećima grob je obič­no skroman, nepoznat ili pepeo razasut po morima.

Promatraujući stare ljude, odjednom me počela hvatati panika. Još donedavno nisam primjećivao njihove godine. Činilo mi se da su oduvijek bili stari, a da ću ja ko Dorian Gray ostati zauvijek mlad. Nisam ni po­mišljao da bi jednog dana moje lice moglo nalikovati njihovom. Na neki način sam se grozio duboko ureza­nih bora, teškog hoda, staračke nemoći i tamnih pjega koje su ko godovi na stablu svjedočile o prohujalim godinama. Ljudi, kako stare, sve više nalikuju djeci. Ćelavi su ko bebe, zamuckuju, nemaju zube, pišaju u gaće, bude se noću, posrću dok hodaju, mora ih se hraniti, igrati se s njima, voditi ih u šetnju, ne smije ih se ostavljati same kod kuće, stalno nešto zapitkuju, bale, sline i gnjave. Uglavnom, to je stanje koje me uopće ne privlači. Shvativši da ću na kraju biti sretan ako ne odem prije vremena i ako me zadesi i takva budućnost, dobio sam želju da u trenu uzmem sve što mi ovaj život nudi.


Četrdeset mi je godina i, zapravo, nije čudno što muš­karce mojim godinama ulovi drugi pubertet. Ako ne­kim slučajem još vjerujete u ozbiljnost i perspektivnost života — ne očajavajte. Besmisao prohujalih godina shvatit ćete koju godinicu kasnije i naglo pokušali na­doknaditi sve propuštene blesavluke koji su vas mo­gli učiniti više sretnim, a manje pametnim. Cijeli ži­vot nastojali ste sve raditi sve ispravno, u školi dobivati najbolje ocjene, imati najbolji posao, najveću plaću, ljubiti najljepšu ženu, izroditi najmiliju, najmudriju djecu ili se možda provući kroz njega na najbezbolniji način. Netko je u tome uspijevao, a netko, bogme, uz sav trud — nikako. Rođen pod nesretnom zvijez­dom, rekao bih. Nije srećković. Ipak, različitim sred­stvima postizali ste različite ciljeve i stigli do istih go­dina i vrlo sličnih pitanja. Mudrost bi rasla kako bi kosa opadala.


Ja sam, evo, usred dobi u kojoj mi je više stalo do buj­ne kose nego do bujne mašte i velike pameti. Ponav­ljam, okruglih mi je četrdeset. Prije tjedan dana pro­slavio sam rođendan. Bolje rečeno, prisilno i neizbjež­no pribrojio još jednu godinicu godinama u nizu. U stvari, od četrdesete nadalje trebali bismo oplakivati svaki novi dan kojim smo bliži kraju. Zašto uopće za­počinjem ovu ispovijest, koga to još zanima. Nikog, okej. Ne zanimaju ni mene brojne ljudske sudbine koje svakodnevno gledam oko sebe. Ovo je samo još jedna besmislena biografija koja neće ništa promijeniti u poretku prolaznosti. Ma, lažem. Volio bih i ja kad bi moje iskustvo nekom skratilo muke, pomoglo mu da spozna pravila igre društva u kome živimo. Lažem, briga me za druge, htio bih ostaviti iza sebe neki trag. Kad ljudi namaknu neku lovu, požele njome kupiti vjernost, ući u povijest. Ovako, kad me više ne bude, možda netko održi simpozij o meni i mojim mislima, možda se moje riječi ukoriče, možda dobijem svoju ulicu. Ali, svjestan sam da gadovi, kakav sam na kraju postao, to ne zaslužuju. A ako se plati? Lova može sve. Zato bih vam htio u kratkim crtama opisati događaje iz moje neuspješne mladosti kako biste shva­tili genezu uspjeha mojih srednjih godina.

Moram biti iskren: malo mi je dosadno. Sjedim u ure­du poslovne zgrade na devetnaestom katu. To je je­dan od onih nehumanih divova, plod sveobuhvatnog kapitalizma nastao na prostoru bivše tvornice dječjih cipela koju je netko kupio za jednu kunu plus dugo­ve koje mu je netko kasnije oprostio. Devetnaesti kat, beton, staklo, plastika, i onda mi netko priča o ekolo­giji. Da skočim s ove visine, tijelo bi mi se rasulo po asfaltu. Jedino cvijeće koje me pogledava je ono koje je jutros čistačica donijela na moj stol kako bih udah­nuo ostatke prirode. Zar ne bi bilo prirodnije da se čovjek približi prirodi, a ne da se njezine umrtvljene dijelove približava njemu? Ko je tu lud? Čemo sve ovo? Volio bih da sam tamo, šta ja znam, neki Aboridžin. Sta im fali? Ništa ne moraju. Legnu uz cvrkut cvrčaka, bude se uz voljenu ženu i pjev ptica. Ne moraju trča­ti u banku, plaćati kredite, nemaju pinove, pukove, kodove, jmbgove, kreditne kartice, telefone, mobitele, sekretarice, psihijatre, urologe, šefove. Svega mi je do­sta. Važnih sastanaka, prevažnih njušaka, mačkastih sekretarica, debelih lovaša, prepotentnih muljatora, svjetskih projekata, unosnih dionica, perspektivnih fondova, svečanih prijema, skupih restorana, teških misli, lakih žena. Tajnici sam rekao da kaže svima koji me trebaju da nisam tu. Nitko te ionako neće tražiti zbog tvog dobra, govorila je moja baba, u što sam se i te kako uvjerio. Od Sokrata se stvari pomakle nisu. Stvarno smo budale. Pored toliko pametnih mudra­ca, iskusnih djedova, baba, napisanih knjiga, savjeta i izreka, mi ponavljamo iste greške. Zaljubljeni u vječ­nost, ne želimo shvatiti prolaznost i ljubiti trenutak. Šteta što svatko od nas mora proživjeti vlastito isku­stvo da bi došao do zaključka svojih predaka. Možda nas je zbunilo to što su Sokrata ubili. Budale su davno shvatile da svaku mudrost treba zatući. Ispijam, dakle, kavicu, buljim iz svog modernog kaveza u život koji mi se odvija pod nogama. S devetnaestog kata ljudi izgledaju ko mravi koji užurbano migolje prema ra­zličitim stranama svijeta. Zure, susreću prijatelje važ­ne, ljubavi lažne, hvataju ciljeve nedohvatljive, hitaju na sastanke neodgodive, poslove bitne, stvari hitne, traže sreću iza ugla, izvan grada, iza horizonta, ispod duge. Različitih lica, različitih oblina, različitih boja i visina, različitih ciljeva, s ove visine djelovali su mi jednako izgubljeno.

Nakon što sam se umorio igrajući igrice na kom­pjuteru palo mi je na pamet da otvorim svoj drugi fajl i nešto napišem. To je sad in. Životna priča. Svi servi­raju svoje životne drame, prodaju intimu pred kame­nima kao nešto što je od velike životne važnosti. I što je najgore, ljudi to puše. Već su izdresirani da postaju sve manje zahtjevni i kritični. Jedini je cilj lova.

Uzeti lovu na brzinu i bez puno muke. Konačno su i buda­le došle na svoje. Zaglupljuju narod i manipuliraju nji­me. Igrice igram kad god sam u krizi. Na mene stimu­lativno djeluje onaj ohrabrujući glas ekslent, inkredibl. Znam da me ne mulja, ali mi to bar ne govori u facu, ne vidim mu lice, čujem samo glas koji svima ponavlja isto, kao papiga. Oduzima mi vrijeme, ali je fer. Tje­ra me da ga pobjeđujem. U ovom otuđenom svijetu sve je više praznine oko nas i u nama, a partnere za komunikaciju pronalazimo u ovoj spravici. Ljudi traže uho koje će čuti njihove dileme, probleme, razmišlja­nja, nekog s kim će u svijetu gluhih za tuđe probleme ipak podijeliti svoju priču. Na kraju krajeva, takav sam i sam, rekao je jedan njemački pisac. Ne vjerujem niko­me, nemam iskrenih prijatelja, nemam fatalnih ljubavi. Ipak želim naći neke oči i uši za svoju priču. Tako je nekako zavapio i Nietzche. Ja nemam usta za tvoje uši. Valjda se čovjeku više nije dalo komentirati blesotine, valjda se poslije tog zaključka povukao u osamu traže­ći komunikaciju isključivo sa sobom. Valjda je zato i postao filozof, a ja to ne želim. Želim biti sretan. Glup i sretan. Zovem se Srećko, nadimak je Laki. Možda je ljudima moga kova i preksano za bilo što. Problemi ove vrste manje su me mučili prije moje preobrazbe. Bio sam manje opterećen, vedar, baš kao i ljudi koji su me okruživali. Sad je sve nekako teže. Opterećuje je tolika količina opreza. Ne podnosim tračak sunca kad mi se potkrada u sobu. Vidim u njemu izdajnika koji će me kad-tad zaskočiti. Htio bih napraviti nešto dobro. Neko dobro djelo nakon niza sranja koja sam priredio sebi i bližnjima. Valjda u svakom od nas proradi neka savjest. Možda je i to znak prelaska rampe na kojoj pi­še broj četrdeset. Možda je to i strah od osvete, kazne, nečeg nepoznatog. Možda se ipak neki očajnik uhvati za slamku koju nudim. Ako želite uspjeti na način na koji sam to ja učinio, samo naprijed, nastavite čitati; ako mislite da vam je dobro u koži u kojoj se nalazite, ipak nemojte bacati štivo. I medu vama su mnogi razo­čarani u sebe, ljude, žene ili svjetski poredak, tajne or­ganizacije. Možda ćete se nakon pročitanog osjećati još bolje, sretni da niste ništa promijenili iako vam je svega bilo preko glave, iako ste poželjeli poslati kvragu puni­cu, ženu, šefa i emigrirati među Aboridžine. Najvažnije stvari u životu ne možemo izabrati: mjesto rođenja, maj­ku, oca, braću, sestre, spol, izgled, pamet, glupost..., ali mnogo nam je toga ostavljeno na izbor. A ja uvijek kri­vo izaberem. Možda bi bilo bolje da sam Židov ili muslimam pa mi je netko drugi i ženu izabrao. Možda bih imao manje problema. Pomirio bih se s onim što imam i ne bih tražio više, neko uzvišeno osjećanje kao lju­bav. Možda u tom slučaju ne bih danas bio sam. Imao bih ženu i brdo djece koja bi me balila i puzala oko mene. Zar to nije sreća? A i ljubav, na kraju krajeva.

Ali majka svega je ipak matematika. Kad sam odlučio svoj život izračunati matematičkom formulom, stvari su krenule nabolje. Dva i dva su uvijek bili četiri, ali ja bih i u tome tražio umjetničku slobodu i uvijek dobio pet. Ali ne može to tako. Neki će me poslati u neku stvar, a nekima možda i pomogne ovo moje skromno iskustvo za postizanje životnih ciljeva na na­čin koji vam nudim. Među te druge spadaju oni ko­ji nisu zadovoljni suncem što ih grije, vjetrom što ih miluje, slobodom koja ih hrani, ženom koja ih grli. Dobro promislite prije nego uzmete metlu i pometete sve za sobom. Treba li to učiniti? Iskreno, rado bih se vratio u neke situacije u kojima sam bio, ali za mene je kasno, predaleko sam otišao. Izbor je dobra stvar. Nudim vam dva puta. Lijevo ili desno, anđeli ili vra­zi... Zvuči vam poznato?

Pisat ću o svom vijugavom putu prema vrhu i prepreka­ma koje sam na njemu morao svladavati atletski skoko­vima. Ako i vi želite da vam jedina briga u životu bude hoćete li ove godine skijati u Aspenu ili Garmisch Partenkirchenu na trošak kompanije, dok se ostali muče da bi otplatili hipoteku ili platili stanarinu, ako želite novog bemvea koji ste oduvijek pohlepno gledali, no­vu jahtu usidrenu ispred vaše vile na obali i nikad ne osjetiti znoj od posla na čelu, ako ne želite izgarati na poslu 100 sati na tjedan i žrtvovati svaki vikend sljede­ćih 25 godina, ovo je priča za vas.

Sve što trebate napraviti je odbaciti i najmanji tra­čak etičnosti, skrupula ili osjećaja za poštenu igru koji je još ostao u vama. Dostojna nagrada za pošten rad je u stvarnom svijetu jednako stvarna kao i bajka o Pepeljugi ili Snjeguljici.


Do spoznaja o kojima ću pisati došao sam muko­trpno i nikako preko noći; ako ih vi želite doznati od­mah odsurfajte na moju stranicu. Prvih pedeset znatiželjnika kao bonus dobit će i set sjajnih noževa koji režu nepogrešivo i s lakoćom. Jer, što je par kuna koje ćete platiti u odnosu na bogat­stvo koje možete uštedjeti ako dosljedno budete slije­dili ono o čemu pišem. Uzmite samo u obzir koliko bi vas došao psihijatar ili neki stručni savjetnik. U odno­su na to cifra koju ćete platiti za tajnu koju sam vam spreman odati, za brilijant koji vam nudim, doista je smiješna. Smijurija. Pis of kejk, zrno kave. Uostalom, sve je danas biznis. Što je danas besplatno? Nemoj­te me poslati u neku stvar, kliknuti mišem i isključiti kompić. Ostanimo skupa. Obećavam, nećete požaliti. I premda ću o načinu svog uspijeha govoriti u drugom dijelu, ne smijem preskočiti sam početak kako biste shvatili da su i hijene bile male bebe, ali ih je nagon za preživljavanjem pretvorio u zvijeri. Po nekim teo­rijama, i mi smo dio tog svijeta. I zato počinjem od djetinjstva. Dovoljno sam pametan da shvatim da za srvajvl u današnjem svijetu moram postati hijena.

 

Vrelo: "Kako sam postao faca", str.5-14 

Ožujak 2012.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46