Šimići

U potrazi za perspektivom

 

Započinjući svoj znameniti roman «Ana Karenjina» Lav Nikolajevič Tolstoj reče: “Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Nakon ratne drame koja se prije desetljeće i pol odvijala u Bosni i Hercegovini mogli bismo kazati da su sve župe koje su opustošene, opustošene na svoj način. To poglavito vrijedi za područje Banjolučke biskupije. Jedna u nizu takvih koja ovo potvrđuje jest župa Šimići koja se nalazi tridesetak kilometara sjeverno od Banja Luke.

 

Tragovi rata jedva da su vidljivi kada se automobilom zaputite k ovom selu sve dok ne dođete do mjesta Ivanjska u sastavu čije su župe nekoć bili i Šimići. U drugi svijet se kroči onoga trenutka kada prijeđete željezničku prugu i pomalo izrovanim asfaltom a pomalo makadamom počnete se uspinjat do odredišta. Iako se Šimići spominju još 1737. u izvještaju apostolskog vikara fra Mate Delivića župa je nastala tek 1930. (od 1921. se vodi kao samostalna kapelanija) odvajanjem teritorija od župe Ivanjska. Kao nebeski zaštitnici ovdje se štuju apostolski prvaci sv. Petar i Pavao.

 

Odabrana družina na akciji

 

Onoga dana kada smo se zaputili u ovaj kraj zatekli smo župljane zajedno sa svojim upraviteljem župe vlč. Antom Marićem u radnoj akciji čišćenja župnog dvorišta. Još izdaljega smo mogli opaziti crkvu i ispred nje nešto, za što smo mislili da je antena nekog od mobilnih operatera, a ispostavilo se da je montažni križ koji u noći svijetli.

 

Na radnoj akciji kako se odmah na prvi pogled moglo vidjeti su bili odreda stariji ljudi. Po načinu na koji su nas dočekali nikada se ne bi moglo iščitati što su sve prošli tijekom posljednjeg rata. Nasmijani i radosni što vide mlađe ljude u svojoj sredini bili su otvoreni za razgovor o svojoj župi i tome kako danas žive. Zanimljiva družina: od njih šestoro svatko nosi svoju životnu priču, a posebno su dojmljive one koje kazuju: jedina žena u ovoj skupini – baka Janja i gosp. Pero, pravoslavac rodom od Vlašića.

Baka Janja ima 77 godina. Već godinama sama živi, iako ističe da joj često dođu djeca a najviše se obraduje svojim unučadima kojih ima šestero i praunučadima kojih je četvero.  Svoju vitalnost održava obavljanjem svakodnevnih fizičkih poslova koji zahtijevaju da čovjek stalno bude u pokretu. Ona se u svoj rodni kraj vratila prije 8 godina. «Malo nas se vratilo a i ono što nas ima izgleda da nas je manje jer smo raštrkani. Ovo je široko područje pa su kuće odmaknute jedna od druge. Danas nemamo nikakvih, a ustvari imamo svakakvih problema: nitko nam ne pomaže niti odmaže. Poteškoća je prijevoz. Kada hoću do Banja Luke nekad me ljudi povezu a nekad moram i pješice. Pođem na primjer u 6 izjutra; dođem u Ivanjsku i odatle autobusom. Isto tako i nazad. Nakupujem stvari i uprtim pa nosim. Usput molim krunicu i tako mi lakše», kroz osmjeh priča baka Janja svoju ozbiljnu životnu stvarnost.

Priča gosp. Pere je na svoj način drugačija. On je tijekom rata izbjegao s područja Vlašića i stan našao u Šimićima. Pravoslavac je ali kaže kako se suživio s ovdašnjim ljudima. Oni, pak, za njega kažu da je «lako s dobrim čovjekom». On dosta pomogne i župniku, a uvijek se odazove i na radne akcije koje su vezane za crkvu. Kao i ostale Šimićane i njega muči opća besparica i problemi s prijevozom i nedostatkom radnih mjesta.


Kraj obiluje prirodnim bogatstvima

 

Inače je ovaj brežuljkasti kraj bogat vodom i uglavnom bjelogoričnom šumom. Upravo je to slabo i nesustavno iskorišteno a moglo bi uvelike pomoći ovdašnjim ljudima. Šuma se u ratu i nakon njega redovito bespravno iskorištava. Problem je što nitko od poduzetnika nije prepoznao da bi ovdje dobro bilo napraviti pilanu koja bi ponudila perspektivu za održivi povratak. Prema popisu iz blagoslova obitelji prije rata, 1991.u župi Šimći je bilo 2004 katolika. Najveći val iseljavanja se dogodio 1995. jer je još 1994. bilo 929 vjernika, a 2001. ih je ostalo, odnosno vratilo se 55. Taj se broj do 2009. smanjio na 25 obitelji, odnosno 32 duša. Ovaj kraj ne pamti ratne borbe nego ratnu torturu koja je naglana njegove žitelje na izbjeglištvo. Premda su ljudi prije rata radili vani: po Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj…nisu se odlučili na povratak pa nastavili sa sličnim načinom života. Kao što svjedoče povratnici: oni koji su izbjegli snašli su se, napravili kuće, imaju posao i teško da će se ikada vratiti. Njihove kuće su u potpunosti opljačkane, devastirane a zub vremena je učinio svoje te je u mnogim slučajevima teško prepoznati da je na tom mjestu itko ikada živio. U razgovoru s ljudima koji su bili na radnoj akciji kod crkve mogli smo saznati da se o povratku najviše govorilo 2000. godine. «Te smo godine dolazili organizirano autobusima. Da je tada krenuo povratak vjerojatno bi slika danas bila puno optimističnija, ali… Dođe nas 50-60. Dočekaju nas donatori. Pitaju: hoćete li se vratiti? Mi kažemo: popravite kuće, sredite puteve i dovedite struju, mi se vraćamo. Oni su to donekle i uradili, ali naroda i dalje nema. Mnoge kuće koje su popravljene ponovno su opljačkane i devastirane», objašnjava nam najmlađi župljanin gosp. Vlado Smiljčić za kojeg župnik Anto kaže da je i prakaratur i ministrant i glavni pokretač akcija u župi.

 

Crkva pretvorena u štalu

 

O teškoj sudbini svjedoči i župna crkva koja nije srušena ali je u potpunosti devastirana. U njoj su srpske snage tijekom rata držale stoku, a planirano je i njeno miniranje ali, Božjom providnošću nije uspjelo. O tomu svjedoči rupa u središtu crkve koju su vjernici zabetonirali. Iako je prva crkva u ovoj župi sagrađena još 1925. zbog trošnosti i nepovoljnog položaja gradnja nove crkve na sadašnjoj lokaciji je započela 1970. Upravo pred rat je cjelokupna, osim tornja, dovršena. Smještena u zemljopisnom središtu župe, na uzvišenju koje dominira krajem, crkva sv. Petra i Pavla liči na šator sastanka. Dva zvona koja se nalaze na improviziranim zvonicima postavljena su na betonskoj ploči koja natkriva ulaz. Preživjela su rat i sada pozivaju vjernike na molitvu. Unutar crkve obnovljena je kapelica koja je i više nego dovoljna za preostale vjernike. Obnova ostatka crkve kako sada stvari stoje sačekat će neka bolja vremena. Osim kapelice obnovljena je i župna kuća koja je zbog svoje prostranosti i prirodno povoljnog položaja pogodna za organiziranje duhovnih vježbi ili sličnih sastanaka.

 

Osam grobalja

 

Pored župne crkve nalazi se groblje. Sudeći po natpisima lako je ustanoviti da se radi o dosta starom počivalištu mrtvih. Prezimena: Pranjić, Kovačević, Tadić, Zakarić, Tutić, Smiljčić i ostala, svjedoče o stoljetnom prisustvu Hrvata katolika su ovaj kraj nastanjivali u gotovo 100 % postotku. Na svakom od pojedinih grobalja i danas se prigodno slavi sveta misa i to je povod da se izbjegli vjernici okupe na svojim ognjištima. Tada sela: Mičije, Užar, Kose, Stari i Novi Šimići, Javorac, Bistrica i Jurkići ponovno ožive. Oni koji danas ovdje žive kada vide poveće mnoštvo odmah se prisjete kako je to nekoć bilo. Najviše se naroda okupi na: Ilindan, Ivanjdan i Petrovdan. Dok se u Kulašima kod Prnjavora sluša i svira šargija i violina u ovom se kraju ljudi vesele uz harmoniku i gitaru. «Ovdje se za Petrovdan nekada znalo po tri dana slaviti. Bilo je 5-6 šatora, tri kafane…a danas ništa osim crkve nemamo. Bogu hvala pa smo dobili ovog mlađeg ujaka koji hoće i organizirati svašta a, evo, i sam sudjeluje u svakoj akciji kada treba zasukat rukave», kaže gosp. Ivo Ganić zvani Čiča koji je prije rata otkupljivao trešnje za Slovence.

Govori kako bi se to i danas moglo raditi ali nema ljudi koji bi se time bavili jer ono što bi on mogao prikupiti – a riječ je o oko 2 tone – nije dovoljno prerađivačima.

Od voća je ovdje dobro uspijeva sve, a ponajbolja je šljiva. Povratnici u Šimiće ističu kako imaju i dobru jabuku i krušku, ali da ju ne mogu plasirat na tržište. Najviše, pak ima cipova – industrijske trešnje, koja je pogodna za preradu ali zbog spomenutog problema od nje nemaju neke koristi.

 

Tipično Bosna

 

Iako ljudi koji su se vratili u ovaj kraj realno gledajući nemaju previše optimizma u perspektivnu sutrašnjicu ipak valja kazati da su prirodna bogatstva i stoljetna vjera razlog nade koja upućuje da ovdje ima života. Kada bismo htjeli Šimiće usporedit s nekim drugim krajem na svijetu vjerojatno nam to ne bi polazilo za rukom. Jednostavno ovo je tipično Bosna: mirno, čist zrak, dobra voda, šuma… Zasigurno će to biti u dogledno vrijeme poticaj za povratak. Kad Zapad, uslijed potrage za izvornom prirodom, bude prepoznao ovo i sam će učinit da – na ovaj ili onaj način – budemo dio njih. Jer čovjeka u Šimićima još priroda budi i priroda ga uspava. Ovdje je i danas cvijet doživljaj za dušu a ne samo ukras za oči. Prepoznavanje ovoga i čvrsto pouzdanje u Boga otvaraju novu perspektivu iz koje je moguće vidjeti bolje sutra.

 

J.V.

dostavio Katolički tjednik / 08.07.2009

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46