Andrićeva pisma

Nobelovac Ivo Andrićje 1920.godine svom prijatelju Maxu Lewenfeldu, podrijetlom Židovu, po zvanju liječniku, koji se rodio u Sarajevu, a živio u Parizu, poslao pismo u kome između ostalog piše:

"U Bosni ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstoće karaktera, toli­ko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećaja, privrženosti nepokolebljive odanosti, toliko žeđe za pravdom. Ali ispod svega toga krije se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbije­nih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas... Tko u Sarajevu provodi budan u krevetu, taj može čuti glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jed­ne minute, točno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam, i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat s pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, da­lekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, sablasnih turskih sati, po čudnu računanju dalekih, tuđih krajeva svije­ta. Židovi nemaju svog sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom raču­nanju. Tako i noću, dok se spava, u brojanju pustih sati gluhog doba bdije razlika koja dijeli ove pospane ljude koji se budni vesele i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek nalik na mržnju, često potpuno istovjetna s njom. Tu osobitu bo­sansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi inozemni znansvenici dolazili u Bosnu proučavati mržnju, kao što proučavaju kugu, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je kuga."

Zapažanja Ive Andrića iz "Travničke kronike", napisane krajem 1945.godine :

"Kako je moguće da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar ono­liko koliko njeni najbliži susjedi imaju, kad je narod u njoj podijeljen kao nigdje u Europi? Četiri vjere žive u ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvoje­na od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko u tuđem svije­tu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jeruzalemu, ili sam Bog zna gdje, samo ne ondje gdje se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uvjetovani štetom i nazatkom svake od tri ostale vjere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I sva­ka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću većinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca."

pv