Bosna i Hrvatska uoči turskog osvajanja

SUKOBI U BOSNI

U Bosni se prilike nisu smirile. Na prijestolje se vratio Ostoja (1409-1418). Sa Sandaljem Hranićem i Pavlom Radinovićem bio je proti Žigmundu, na čijoj je strani bio Hrvoje. Protivnici su pozivali u pomoć Turke i tako kopali grob bosanskoj državi.

Godine 1410. Žigmundova je vojska provalila u Bosnu i zauzela više gradova. Hrvoje je kralju predao Srebrnik na Usori i Srebrnicu na Drini. Su­kob je završio tako da je Žigmund priznao Ostoju za kralja, a ovaj njega za svoga vrhovnog vladara. Tada je Žigmund dao Srebrnicu srpskom despotu Stefanu Lazareviću. Ipak mira nije bilo. Žigmund se okrenuo proti moćnom Hrvoju i iskoristio njegovu navalu na Sandalja, kada je ovaj ratovao proti Turcima, i pobunu Splita proti Hrvoju. Godine 1413. Žigmund je uzeo Split pod svoju izravnu vlast. Hrvoju je još odu­zeo Sansku župu i dao je knezovima Blagajskim, a otoke Brač, Hvar, Vis i Korčulu Dubrovniku. Hrvoju nije pošlo za rukom nagoditi se sa Žigmundom. Ovaj ga je proglasio nevjernikom i veleizdajicom, optuživši ga da se udružio s Turcima. Hrvoje se nato s njima doista udružio. Godine 1414. tur­ska je vojska upala u Bosnu, a jedan je odred čak prodro u okolicu Zagreba, što je - nakon one 1396 - bila jedna od prvih provala u Hrvatsku. S Turcima je u Bosnu došao bivši kralj Tvrtko II, pa su u njoj bila dva vladara, a zapravo je vla­dalo bezvlašće.

Hrvoje je iduće godine s turskom pomoću kod Doboja potukao Žigmundovu vojsku. Tada se Sandalj Hranić pomirio s Hrvojem, a sultan je priznao O s t o j u. Iduće je godine 1416. Hr voje umro. Njegove je posjede uzeo kralj, a posjede južno od Splita Hrvojev šurjak knez Ivaniš Nelipčić.

Ni to nije Bosni donijelo mir. Sukobili su se Sandalj Hranić i P a vao Radinović. Sandaljevi ljudi ubili su P a v l a, čiji su sinovi prišli Tur­cima. Bosnu su nekoliko godina potresali krvavi obračuni. Vlastela su tursku po­moć plaćala priznavanjem njihove vlasti. Turci su se u Bosni već tako osilili da su i zemlju dijelili po svojoj volji. Proti novomu kralju Stjepanu Ostojiću (1418-1421) Turci su pomagali Tvrtka II. i ubrzo ga doveli na prijestolje (1421-1443). Bosna, koja je priznavala vlast Hrvatske i Ugarske, sada je pri­znavala i tursku vlast i plaćala Turcima godišnji danak. Propadala je polako i sigur­no.

... klikni na foto

Orbis Verlag, "Welt-Geschichte"

ZBIVANJA U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj su bili moćni knezovi Krčki. Njihovi su se posjedi prostirali po gotovo cijeloj Hrvatskoj od Krka, Vinodola, Modruša i Like do Slunja, Ozlja, Bi­haća, Knina, Vrlike, Skradina i Krke. Nikola, prvi knez Krčki koji se zvao Frankapan, osigurao je rodbinskim vezama s Ivanišem Nelipčićem i njegove posjede od Zrmanje do Cetine. Međutim, Frankapani nisu te posjede i zadržali. U teškim sukobima s drugim moćnim velikašima, kao grofovima Celjskimi braćom Talovcima, oni su gubili posjede, a Hrvatska svoju snagu. Petar Talovac,čiji je brat Ivan 1440. junački obranio Beograd od Turaka, postao je hrvatski ban i preuzeo baštinu Nelipčića. I on se morao boriti na sve strane. I proti Frankapanima, i proti Celjskima, i proti Mlečanima, i proti Bosni.

Posljedice velikaških borba bile su porazne. Mlečani su zauzeli Omiš i Poljica, a u sjevernoj su Hrvatskoj vladali bezakonje, pljačke i ratovi. Kmetovi su morali plaćati nove namete. Izvanredna daća za pokriće troškova za obranu zemlje posta­jala je redovit porez.

U to je doba u krajevima između Kupe i Gvozda prevladavalo hrvatsko ime. Bi­hać, koji je u drugoj polovici 14. st. bio u Slavoniji, sada se nalazio u Hrvatskoj. No, porasla je razlika između Hrvatske i Slavonije. Očitovala se ponajviše u odvojenim saborima. Slavonski je sabor čak svoje predstavnike počeo 1442. slati na Ugarski sabor. Time Slavonija nije postala dio Ugarske, jer su je njezini predstavnici na Ugarskom saboru zastupali kao cjelinu. Slavonski je sabor saborovao u Zagrebu i Križevcima, a Hrvatski sabor u Kninu, Ninu i Bihaću.


PROPAST BOSNE

Najistaknutija osoba u Bosni bio je sinovac i nasljednik Sandalja H r a nića Stipan Vukčić Kosača (1435-1466). On je s turskom pomoći sačuvao svoje posjede. Čak je Pavlovićima oduzeo Trebinje i župu Vrm s Klobukom. U prigodama je širio vlast u Zetu. Privremeno je zauzeo Omiš s Poljici-ma. Dugo se sukobljivao s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem (1443-1461). Vladao je zapravo samostalno. Da bi to istaknuo, uzeo je naslov her­cega. Od toga će naslova nastati ime Hercegovina kada Turci zavladaju Stipanovom zemljom.

Da bi svoju vlast gospodarski ojačao, herceg je htio potkopati gospodarsku moć Dubrovnika. Povisivao je zakupnine, umnožavao broj carinarnica i novih carina, izgrađivao svoju luku Novi. To je uzrokovalo rat između njega i Dubrovnika (1451--1454), posljednji rat što ga je vodio Dubrovnik. Od tada pa sve do dolaska Napo-leonove vojske u početku 19. st. Dubrovčani pod svojim zidinama nisu vidjeli ne­prijateljsku vojsku. Herceg nije uspio. Dubrovčani su za saveznike predobili bo­sanskoga kralja, srpskoga despota Đurđa Brankovića, Pavlović e, V l a t k o v i ć e, pa i najstarijega hercegova sina V l a d i s l a v a. Rat je završio uspostavom starih odnošaja.

      Borbe, nemiri i meteži slabili su Bosnu, pa su Turci sve češće u nju upadali. Turci su se već 1451. u njoj učvrstili zauzevši u Vrhbosni tvrdi grad Hodidjed. Kralj T o m a š uzalud je nastojao da ga preotme.


Osim čestih turskih provala Bosnu su slabili vjerski sukobi. Krstjane su progo­nili posljednji bosanski kraljevi, i sami katolici, kako bi stekli pomoć Ugarske i Hr­vatske te od pape. Stoga su krstjani, koje su progonili i obraćali, više voljeli Turke nego katolike. Bilo ih je još mnogo, i pred pad Bosne sam je kralj bio 1459. svje­stan kako krstjani nisu više pouzdani.


T o m a š e v nasljednik Stjepan Tomašević (1461-1463) pokušao je pripremiti Bosnu za konačnu borbu proti Turcima. Potpuno je prišao Zapadu, primio krunu iz Rima, pomirio se s hercegom Stipanom i otkazao Turcima plaćanje danka (1462). Turci su iduće godine provalili u Bosnu, koja je brojila oko 850000 ljudi, katolika i krstjana. Razrivena, gotovo i nije pružila otpor. Turci su pogubili P a v l o v i ć e i neku drugu vlastelu. Kralja Stjepana su u Ključu zarobili i smaknuli.

S pomoću hercega Stipana hrvatsko-ugarska vojska odmah je poduzela protunavalu. Zauzela je Jajce i dijelove sjeverne Bosne. Hercegovi sinovi V l a dislav i Vlatko oslobodili su dijelove jugozapadne i istočne Bosne. Ti su uspjesi bili privremeni. Herceg se ubrzo sukobio sa sinovima, pa su Turci 1465. zau­zeli najveći dio njegove zemlje, a 1466. Blagaj, prijestolnicu Kosača. Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg-Novim i zemlja uz Neretvu, koju je iz Počitelja branila hrvatska posada. Nakon njegove smrti, Novi je branio njegov sin Vlat­ko, ali su 1482. Turci i njega zauzeli. Od stare bosanske države izvan turske vlasti ostali su krajevi južno od Save. Bosna je postala turska pokrajina.

HRVATSKA SE PRIPRAVLJA ZA RAT S TURCIMA I KRBAVSKI PORAZ

Kraljevsku je vlast u Hrvatskoj obnovio Matija Korvin (1458-1490), sin junaka Janoša Hunyadija, poznatog u narodnoj pjesmi pod ime­nom Sibinjanin Janko. Matija je štitio male plemiće i gradove, oduzi­mao velikašima tvrde gradove i nastojao osigurati red i mir te tako proti feudalnoj anarhiji centralizirati i učvrstiti svoju vlast. U Hrvatskoj je preuzeo tvrde gradove južno od Velebita, a Frankapanima je oduzeo Senj, obalu od Trsata, So­kol s Brinjama i Vinodol. Međutim, on je više nastojao proširiti svoju vlast u sred­njoj Europi, pa mu je tako izmicala vlast u vlastitoj državi. Bilo je to pogibeljno, jer su Turci bili pred vratima. Obrana od njihovih sve češćih prodora postala je ži­votnim pitanjem hrvatskoga naroda.

Već je Ž i g m u n d 1432. zasnovao obranu uzduž granice prema Veneciji i Bosni u tri tabora: hrvatski na jugu do Dubrovnika, slavnonski prema Uni i usorski na sjeveru. Taj je lanac nakon pada Bosne učvrstio Matijaosnivanjem Jajačke i Srebrničke banovine te Senjske kapetanije (1469) od Gacke do Zrmanje. Obranu Hrvatske htio je on olakšati imenovanjem bosanskoga »kralja« N i kole Iločkoga (1471-1477) hrvatskim banom, a od 1477. izborom kapeta­na, tj. hrvatskoga vojskovođe (birao ga je Hrvatski sabor do 1861). Od 1476. Hr­vatska je imala i zajedničkoga bana, ali su ostala dva sabora.

Turci su držali dubok usjek u hrvatsko zemljište dolinom Sane s Kamengradom i Ključem. Od 1468. do 1483. svake su godine provaljivali i pustošili, plijenili i odvodili pučanstvo. Provaljivali su i do sjeverne Istre, a osobito preko Like, Krbave i Modruša. Na pohodu u Hrvatsku i Kranjsku 1469. opustošili su Modruše i odasvud odveli oko 60 000 sužnjeva, a 1471. iz tih su zemalja odveli oko 30 000 ljudi. Počitelj su zauzeli 1471. Pustošeći 1474. vlastelinstva u Zagorju, Turopolju i okolici Križevaca odveli su u ropstvo oko 14 000 ljudi. Gotovo polovica seljačkih posjeda bila je uništena. Tek 1478 (a onda i 1483) Hrvati su uništili prvu veću tur­sku vojsku.

Unatoč tako velikoj pogibelji, u hrvatskim su zemljama bjesnili unutrašnji su­kobi. Radi izgubljenoga Senja Frankapani su ratovali s banom Derenčinom. U Slavoniji su se borili pristaše novoga kralja Vladislava II. Jagelovića (1490-1516) s pristašama Maksimilijana Habs­burškoga. Tako je zagrebački Gradec bio uz Maksimilijana i rato­vao s Kaptolom, pristašom Vladislava.

Ratovanje s Turcima nije prestajalo. Godine 1491. hrvatska je vojska potukla Turke na gornjoj Kupi i kod Udbine. A onda je doživljela strahovit poraz. Godine 1493. turski vojskovođa Jakub-paša provalio je sve do Štajerske. Na po­vratku je krenuo preko Hrvatskoga zagorja i kraj Zagreba prema Udbini, gdje ga je dočekala hrvatska vojska pod banom EmerikomDerenčinom i knezovima Ivanom i Bernardinom Frankapanima. Turci su 9. rujna ametice porazili hrvatsku vojsku. U tom »hrvatskom porazu« na Krbav­skom polju teško je stradalo staro hrvatsko plemstvo od Gvozda do Cetine. Kako je njim slomljen temelj hrvatske obrane, stari su ga pisci s pravom nazvali »prvim rasapom Kraljevstva Hrvatskoga« i posvjedočili da su Turci što odrubili što poodsi-jecali 10 000 hrvatskih glava i nosova.


Poraženo i bez materijalnih sredstava, hrvatsko se plemstvo sa sabora u Bihaću obraća za pomoć papi, Veneciji i Habsburgovcima. Međutim, od toga je bilo slabe koristi, i između 1493. i 1593. pomoć austrijskih staleža hrvatskoj protuturskoj fronti bila je veoma skromna. Kako bi obranio hrvatsku granicu dosta se trudio Ivaniš Korvin, koji je 1495-1504. bio hrvatski ban i vodio razmjerno samo­stalnu politiku. Nazadovanje hrvatske države i slabljenje njezine vojničke moći pred sve pogibeljnijom inozemnom silom nije urazumilo plemstvo u Slavoniji. Ono se i dalje međusobno borilo i svađalo, a kmetove je vezalo za zemlju, što je ovima pogoršalo položaj i još više oslabilo obrambenu snagu Hrvatske.

TURCI OSVAJAJU HRVATSKU

Turci su lako prodirali u oslabljenu i opustošenu zemlju. Već 1499. zauzeli su Neretvansku krajinu i ubrzo doprli do mora kod Trogira (1501), Zadra, Nina i Spli­ta. Usred toga vihora Ugarski je sabor zaključio 1510. da se ima osloboditi hrvatsko primorje dok su Mlečani ratovali na Zapadu, ali do rata nije došlo. Godine 1511. Turci su poharali modruški kraj, a u iduće dvije godine zauzeli su Srebrničku bano­vinu, kraj između Imotskog i Cetine, Sinj, te nametnuli danak Poljicima. Novi ban, Trogiranin, Petar Berislavić, kraljev kancelar i vesprimski biskup, pobijedio je 1513. Turke kod Dubice na Uni. Ban B e r i s l a v i ć sedam godina uspješno je ratovao s Turcima. Novac mu je za rat davao Hrvatski sabor, a poma­gao mu je i papa L a v X, pred kojim je Šimun Kožičić Benja odr­žao govor, kojim je tražio pomoć za borbu Hrvata proti Turcima (poslije tiskan pod naslovom De Corvatiae desolatione; O opustošenosti Hrvatske, 1516). Godine 1518. Berislavić je potukao Turke kod Jajca i opkoljenomu gradu donio opskrbu. Te je godine na Državni sabor Njemačkoga Carstva poslao u Augsburg Frana Trankvila Andreisa, trogirskoga diplomata i humanista, koji je održao protuturski govor. Iduće dvije godine pomoć je od pape, cara Karla V. i od Venecije tražio u njegovo ime skradinski biskup Toma N i g e r. Berislavić je 1520. poginuo kod Korenice.


Iduće godine Turci su zauzeli dio Srijema i poharali istočnu Slavoniju. Godine 1522. unatoč otporu bana Ivana Karlovića, osvojili su Blagaj, Unac, Rmanj, Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu, glavno uporište južno od Velebita. Klis su uzalud opsijedali 1522. i 1524.

Dok su tako redom padali hrvatski gradovi, stari je knez Bernardin Frankapan na Državnom saboru u Nurnbergu 1522. upozoravao Europu na tursku pogibao. Podsjećao ju je kako je »Hrvatska štit i prag kršćanstva«, kako se odavna sama bori i da joj treba pomoć. Opominjao je da će i Europa osjetiti tursku silu kada padne Hrvatska. Jednako je 1523. govorio i njegov sin K r s t o tražeći pomoć u pape, a 1530. Vuk Frankapanjeu Augsburgu pred carem Karlom V . govorio o teškim prilikama u Hrvatskoj i predao mu u ime hrvatskih staleža po­slanicu s molbom za pomoć. Krsto je, neprekidno se boreći, prodro 1525. do Jajca i opskrbio ga.

Doveden do očaja, Hrvatski je sabor na početku 1526. u Križevcima zatražio da se Hrvatska otcijepi od Ugarske, čiji joj vladar nije pružao pomoći, i da prizna za vladara Ferdinanda Habsburškoga, koji je dotad bio pružio neku pomoć banu Karloviću. Na tome je saboru Krsto Frankapanre­kao da je pripravan zauzeti Bosnu i da će Ferdinanda proglasiti bosanskim kraljem »budući da Bosna pripada Hrvatskoj«.

Iste su godine Turci zauzeli Ilok, Vukovar i Osijek, prodrli u Ugarsku i na Mohačkom polju potukli ugarsku vojsku.

HRVATI BIRAJU HABSBURGOVCE

Poraz i smrt kralja Ludovika II (1516-1526) na Mohačkom polju omo­gućili su Ferdinandu Habsburškom da dođe na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Pri tome se plemstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj podijelilo. Jedni su prista­jali uz domaćega čovjeka Ivana Zapolju, a drugi uz Ferdinanda. Slavonsko je plemstvo bilo za Zapolju, a hrvatsko za Ferdinanda, jer je od njega očekivalo pomoć proti Turcima.

U Cetingradu hrvatsko je plemstvo 1. siječnja 1527. izabralo Ferdi­nanda, a slavonsko 6. siječnja u Dubravi kod Čazme priznalo je Zapolju. U Cetingradu hrvatsko je plemstvo postupilo potpuno nezavisno od Ugarske i time pokazalo da je Hrvatska u ugarskoj državnoj zajednici samostalna država, a ne puki dio Ugarske. Svijest plemstva o hrvatskoj državnoj nezavisnosti očitovala se te godine i u uzaludnu zahtjevu kralju za vojničkom pomoći proti Turcima, kada je ono istaknulo kako povjesnica nije zabilježila da bi ikoji vladar silom zavladao Hr­vatskom, jer se ona - nakon smrti posljednjega narodnog vladara Zvoni­mira- slobodne volje pridružila ugarskoj kruni i poslije njemu, Ferdi­nandu Habsburškom. Te su riječi dokaz hrvatske feudalne državne svi­jesti kao jamstva za opstanak Hrvatske u teškim međunarodnim prilikama i u za­jednici s velikim susjedima, koji će uskoro pokazati prave ciljeve svoje politike u Hrvatskoj. Izbor 1527. bio je, kao i onaj 1102, po posljedicama prekretnica u povi­jesti hrvatskoga naroda.

Ferdinand se bio obvezao poštovati i štititi povlastice Kraljevine Hrvat­ske, zatim opskrbljivati utvrde u njoj i svojim četama pomagati hrvatsku vojsku. Od tih obećanja nije bilo previše koristi.

Na izbornoj ispravi javlja se hrvatski grb na obješenom pečatu. Na njemu je 8x8 naizmjeničnih crveno-bijelih kocaka (četvorina), i on je diplomatička sankcija grba koji se - u različitom broju kocaka i poretku boja - javlja od druge polovice 15. stoljeća (1471-1477. na novcu Nikole Iločkoga, 1491. u crkvi sv. Fra­nje u Senju) i koji se najposlije ustalio na 5x5 kocaka, dok će se poredak boja na početnome polju mijenjati do 20. stoljeća (Sabor je svojim 18. člankom 1883. pro­pisao da grb počinje s bijelom kockom; hrvatski ustavi nakon drugoga svjetskog rata propisuju na prvome mjestu crvenu boju). Povijesnu podvojenost hrvatskih zemalja pokazuje i upotreba grbova. Već u 14. st. javlja se dalmatinski: na crve­nome polju tri srebrne okrunjene lavlje glave okrenute lijevo, poslije tri, heraldički nazvane, »leopardove« glave s lica na plavom polju. Slavonski grb, kuna na crvenom polju između dvije rijeke na većem plavom polju, potvrđen je 1496. Istra je za grb dobila na plavom polju zlatnu kozu s crvenim rogovima i papcima, a Du­brovnik je za podlogu svojega grba uzeo ugarski grb u 14. stoljeću. Hrvatsko-ugar-skom nagodbom 1868. utvrđen je grb Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije spajanjem njihovih grbova.

Uskoro je buknuo rat između pristaša kraljeva Zapolje i Ferdinan­da. U Hrvatskoj se vojevalo oko Varaždina, Zagreba i Križevaca. To su iskoristili Turci i 1527-1528. zauzeli Obrovac, Krbavu, Jajačku banovinu i Liku. Novi je kralj Ferdinand slabo pomagao Hrvatsku, koju sada brane Klis, Senjska i Bi­haćka kapetanija.

Turske su provale mnogo promijenile oblik hrvatskih zemalja. Hrvatska je izgu­bila mnogo zemljišta. Godine 1526. spala je na 50 000 km2, u sredini 16. st. na 20 000 km2, a od toga će još izgubiti približno 3000 km2. Osim toga izgubila je veoma mnogo stanovnika pa je to bila i jedna od najvećih bioloških katastrofa u hr­vatskoj povijesti.

 

POD TURCIMA

U osvojene južnoslavenske krajeve Turci (Osmanlije) uvodili su svoj poredak. Sve su podvrgnuli strogu državnom nadzoru i izrazito vojničkom sustavu. Na selu su uveli svoj oblik feudalizma, spahijsko-timarski sustav. Kako se držalo da je či­tava zemlja careva (državna, tzv. mirija), posjednici su spahije za uživanje zemlje, timara i zeameta, morali služiti vojsku. U početku je među spahijima bilo dosta kršćana. Na spahijskom posjedu živjeli su podložnici, muslimanska i kršćanska ra­ja. Za obradbu zemlje posjedniku su davali desetinu u plodinama. Kršćansko je pu­čanstvo u ime carskoga danka, harača, plaćalo glavarinu kao odštetu za svakoga muškarca dorasla za vojsku. U našim su krajevima glavarinu ponegdje plaćali i odrasli muslimani. Stočari su plaćali filuriju, tj. dukat od kuće, i služili u vojsci. U Slavoniji i Srijemu plaćala se filurija i ratni porez.

Sve češći ratovi i porazi osiromašili su Turke, pa su raji nametali sve veće pore­ze. Utjerivači poreza, haračlije, naplaćivali su ga silom, a i samovoljno povisivali. Težak je danak bilo skupljanje bistrih i jakih dječaka za državnu službu, tzv. danak u krvi. Nasilja su povećavale tzv. čitluk-sahibije, koji bi uzeli posjed, čitluk, davali gospodaru desetinu prihoda, a od seljaka utjerivali što su htjeli. Nameti i nasilje poticali su bijeg preko granice (seobe, uskoci), u planine ili šume (hajduci), pogor­šavali seljački položaj i zaoštravali klasnu borbu. Haračlijama su se odupirala či­tava sela. Potkraj 16. i u početku 17. st. izbili su nemiri oko Požege i Osijeka; 1607. u krvi je ugušena buna u Slavoniji. U njoj su se istaknuli Mato i Kata Deli -manović, Antun Slavetić i Franjo Kolaković, a mnogo se Hrvata iselilo u krajeve sjeverno od Drave i Dunava te na uže hrvatsko područje.

Kada su Turci zauzeli Bosnu, Hercegovinu, primorske i sjeverne krajeve, mnogi su Hrvati potpali pod njihovu vlast. Mnogi su od njih prihvatili vjeru osvaja­ča, islam. U Bosni je islamizacija zahvatila cijelo stanovništvo, a ponajviše katolike (osobito gradove s katoličkom većinom) i među njima nedavno pokatoličene krstjane. Prihvaćanje islama donosilo je olakšice u plaćanju poreza, veću sigurnost u državi, uspon u službi i stjecanje časti. Iz početka su se ugledniji i bogatiji kršćani mogli visoko popeti u službi, ali je s vremenom rastao jaz između muslimana i kršćana.

Među turskim feudalcima u našim krajevima najviše je bilo domaćih ljudi. Oni su snosili glavni teret obrane i navale u ratu. Stoga su mnogi od njih bili na čelu upravnih jedinica (sandžaka i ejaleta), kancelari, veziri i veliki veziri na sultanovu dvoru. Poznata su mnoga imena pomuslimanjenih Hrvata: Ahmed-paša Hercegović, sin Stipana Vukčića Kosače, zatim Mahmut-paša Hrvat, Rustem-paša Hrvat, Pijali-paša Hrvat, Sijavuš-paša Hrvat, Husrev-beg, Hasan-paša Predojević. U 16. st. putnik i pisac M.A. Pigaffeta pisao je kako na sultanovu dvoru govoto svi, a osobito vojnici, znaju hrvatski jezik. Zanimljivo je da je 1559. Antun Vrančić podupro svoju molbu H a s a n u, sandžakbegu u Ugarskoj, podsjećajući ga na zajedničko podrijetlo (Croatici generis propinquitas) i pripadnost hrvatskom na­rodu (nationis Croatae). Državnik Juraj Utišenić imao je među muslimanima rođake Mehmed-pašu (qui natione Croatus erat) i Murat-bega (esse quo-que Croatum et consanguineum ipsius fr. Georgii).


Turci su u početku snošljivo postupali s katolicima. Tzv. ahdnamom oni su fra Angelu Zvizdoviću dali 1463. vjersku slobodu za katolike, koji su i poslije stjecali slične povlastice. S druge strane, pravoslavno pučanstvo pod Turcima bilo je okupljeno u svojoj patrijaršiji. Zabilježeno je i više sukoba katoličkoga pučanstava s funkcionarima patrijaršije, koji su silom htjeli ubirati, a i ubirali su crkvene pristojbe od katolika. Pravoslavnoga je pučanstva na bosanskom i hrvatskom tlu pod Turcima bilo sve više. Turci su ga naseljivali prema sjeverozapadu i zapadu, osobito zapadno od rijeke Bosne. Najmanje promjena u sastavu stanovništva bilo je u krajevima istočno od te rijeke. Promjene su nastajale i zbog mnogih seoba sta­rosjedilaca na hrvatsko i mletačko tlo, a i zbog prelaska mnogih katolika na pravo­slavlje zbog pritiska pravoslavnoga svećenstava i pomanjkanja katoličkoga svećen­stva.


U Srijemu i južnoj Ugarskoj Srbi su se naseljivali od druge polovice 15. st. bje­žeći pred Turcima. Nakon pustošenja Srijema 1521. naseljivali su se i u Bačku. U 16. st. seobe su se nastavile. Hrvata se nešto sačuvalo u srijemskih gradovima, do­sta po selima, a osobito u Vukovskoj župi, gdje su bili najmnogobrojnije pučan­stvo. Mnogo se Hrvata iselilo iz Srijema, a dosta ih je prešlo na pravoslavlje. U Bačkoj je hrvatskoga pučanstva bilo prema Baranji i Slavoniji i gradu Baču. Dola­skom Bunjevaca povećao se broj Hrvata u Bačkoj. Njih su prosvjećivali franjevci iz Segedina i obilazili franjevci iz Bosne. Tako se u Bunjevaca sačuvala svijest o pri­padnosti hrvatskom narodu. U Slavoniji se također naselilo mnogo pravoslavnog i muslimanskog pučanstva. Ipak su u 16. st. Hrvati bili najmnogobrojniji. Osobito su se naseljivali lako pokretljivi Vlasi, koji su branili tursku granicu, sudjelovali u rat­nim pohodima i tako stjecali povlastice (samouprava, vojna organizacija, osobna sloboda). Novoga pučanstva najviše je bilo oko Osijeka, u Požeškom sandžaku i oko Pakraca. Ono je govorilo štokavski pa je tako iz tih krajeva potiskivan kajkav­ski govor.

Nakon pada Bosne osnovan je Bosanski sandžak sa sjedištem u Sarajevu. Go­dine 1470. utemeljen je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči i 1480. Zvornički sandžak. U Osijeku pa u Iloku bilo je sjedište Srijemskoga sandžaka, a u Požegi Požeškoga (od 1538; 50-ih godina priključeni su mu Virovitica, Čepin i Erdut). Ba­ranja je bila u sklopu Mohačkog, a Bačka Segedinskoga sandžaka. Osvajanjem u južnoj Hrvatskoj omogućen je 1537. osnutak Kliskoga sandžaka. Uloga Bosanskoga sandžaka u navalama na Hrvatsku porasla je kada mu je 1553. sjedište prešlo u Banju Luku (od 1639. opet u Sarajevo). Turskim širenjem na hrvatskom tlu osno­vani su 1557. Čazmanski (poslije Pakrački) sandžak sa sjedištem u Čazmi, pa u Pa­kracu (oko 1592. u Cerniku), zatim oko 1580. Krčki ili Lički sandžak sa sjedištem u Kninu i 1592. Bihaćki sandžak. Godine 1580. utemeljen je Bosanski ejalet, koji je obuhvaćao spomenute sandžake (od 1601. Požeški je sandžak pripadao Kani-škom ejaletu). Na njegovu čelu bio je beglerbeg, a na čelu sandžaka sandžakbeg. Turci su još na hrvatskoj granici osnivali pogranične teritorijalne jedinice: Gradi­šku, Krupsku, Bihaćku, Krčku, Klisku i Gabeosku kapetaniju.

......................................

 

Trpimir Macan „Povijest hrvatskoga naroda“ Str. 114-126, 187-192

Siječanj 2010.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46