Ošini ga tamburom po čelu

- Odakle si?

- S Plehana

- Uh!

Zašto „uh“! Mnogi ne znaju ni gdje je Plehan i Derventa, ali znaju da treba kazati ovo „uh“. Čovjeku je teško povjerovati da se  tako nadaleko mogao provući sumnjiv glas o jednom kraju. Ispada nekako da na Plehanu ljudi ništa drugo ne rade nego se samo tuku i bodu noževima. No da u ovim glasinama ima i dobre istine, to se svakako mora priznati.

Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca:

- Kakvi su to Hrvaćani?

- Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vasdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi.

Hrvaćani su za Jukića oni koji su se u ove krajeve doseli iz Hercegovine i Dalmacije, a starosjedioce naziva Šokcima. Tih Šokaca bilo je u to doba malo jer je velika većina iselila u Slavoniju i dalje na sjever otprilike jedno stoljeće ranije. Nepoznati kroničar ogorčeno prigovara fratrima koji su vodili narod preko Save: „Mislim da valja upisati ne u slavu nego u prijekor ocu gvardijanu Jakovu Tvrtkovčaninu i ostalim ocima župnicima što toliki narod iz svojih župa sa sobom odvedoše …“ A odveli su, računa se, preko stotinu tisuća ljudi iz Bosne – što oni, što Eugen Savojski, austrijski vojskovođa, nakon svoga pohoda na Sarajevo. Tako je samo fra Juro Veličanin u jednom mahu izveo iz  derventske župe 2300 duša. Iz župe Majevac fra Ivo Seočanin odvede 1500 katolika, fra Juro Zgošćanin iz župe Sočanice 4500, a fra Juro Tubić iz župe Kosmadanj (otprilike današnja župa Foča) 5300 vjernika.

Turci su na opustošene posjede doveli velik broj pravoslavaca, ali također i katolika iz okolice Ljubuškog i Vrgorca kod Makarske, koje Jukić naziva Hrvaćanima i kaže da u to vrijeme, za razliku od Šokaca, nose suknena odijela i govore „bija, „vidija“ … pa im se ovi rugaju. Krv tih „izvraćenih“ Hrvaćana teče u žilama većine današnjih katolika plehanske okolice, a takozvana „ljudska pjesma“ sliči pomalo hercegovsčkoj gangi.

Kad se na Plehanu poslije pučke mise znalo ostajati do sumraka uz pjesmu, kolo i ono što danas mladi nazivaju „korzo“ bilo je i tučnjave i kavgi. Zdravi i siloviti momci, čeliceni svakodnevnim mukotrpnim radom, kad bi se nedjeljom našli na okupu i koja kap rakije padne na vrelu krv, bili su spremni i crnom vragu iz prkosa stati na put. Dovoljno je bilo da netko kaže nezgodnu riječ, da nekoga krivo pogleda, da stupi unutar kola gdje je jedino šargijašu bilo dopusteno stajati, pa da sunu štapovi i bljesnu noževi. Pjesmu koju i danas ponetko zna zapjevati izvrsno oslikava: „Ošini ga tamburom po čelu, nek zapamti u čijem je selu!“

Danas su ovo uglavnom sve priče iz prošlosti. Nema više silovitih momaka koji povazdan rade na njivama, a nema ni kola i šargijaša na Plehanu. Danas su Hrvaćani krenuli putem Šokaca. Opet naseljavaju Slavoniju i sjeverne krajeve. Samo se ponekad vrate na Plehan i od silne želje da se vide, da popričaju, nemaju vremena ni volje ze tučnjavu. Je li žalosnije ono doba kada su se braća bezrazložno međuse krvila i ovo kad ih vise gotovo uopće nema?

Plehanćani sad uglavnom nisu na Plehanu već u Brodu, u Zagrebu i tko zna gdje još. U ovom kraju ostaje sve više staraca i ponesto djece što očekuju da završe koju od srednji škola i da se otisnu trbuhom za kruhom. „Desetoro sam ih imala a sad više ni jedno nije ovdje“ – toliko starica će vam ponoviti ove ili slične riječi. A pitanje je hoće li se naći jos koja „ljubuška i vrgoračka krajina“ i poslati nove Hrvaćane u ove krajeve, ma bili oni i „izvraćeni“ i ne bojali se „ni Turčina ni fratra“ …

Izvor: Svjetlo riječi, broj 18.-rujan, 1984. godine, Bogatstvo i tuga Plehana, fra Mirko Filipović

11.08.2008