Pismo posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Papi Piju II 1462. godine

Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drgačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti.Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i naj zgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.

Izvor: Povijest Hrvata, Vjekoslav Klaić

Kralj Stjepan Tomaš, otac Stjepana Tomaševića

Papa je bio voljan pomoći kralja Stjepana Tomaševića ali ga u Ankoni zadesi bolest gdje je i umro. Na Bosnu je, 1463.godine u kasno proljeće, udarila Turska vojska sa stopedeset tisuća konjanika. Kralj Stjepan je kod Ključa na prijevaru zarobljen i kod Jajca pogubljen. Turci su spaljivali samostane i preko sto tisuća ljudi odveli u zarobljeništvo. Bosna je „šapatom pala.“ Posljednje dvije kraljice Mara Tomašević i Katarina Tomaš su otišle u progon. Mara u Ugarsku a Katarina u Rim.

Sve do 1527. godine ugarsko-hrvatska vojska je branila jajačku banovinu ali nakon šest i pol decenija hrabre odbrane morali su uzmaći pred Turskom silom.

Pismo posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Papi Piju II 1462. godine

10.09.2008