Solunska braća

Mirko VIDOVIĆ

Akademik

 

STOLJECE SEDMO – RASKRIZJE ANTIKE I SREDNJEG VIJEKA  -

PREDMET ZA PRODUBLJENO PROUCAVANJE I SINTEZU


Nakon Imperije – 'Teodozijeva linija'

podijelila je i krascanstvo :

 

Neovisno o predmetu nase anticke povijesti, i u produzetku onog sto se je dogadjalo na nasim jadransko-podunavskim prostorima u sedmom, osmom i devetom stoljecu, stoji potreba za istrazivanjem impakta sve kontradiktornijih odnosa Carigrada i Rima na prostorima s obje strane 'Teodozijeve crte ' izmedju Istocnog i Zapadnog dijela Rimskog imperija - kako u stvarima svjetovnih odnosa, tako i krscanskog bogosluzja.

 

Znamo da je imperator Haraklije (Iraklios basileios), nakon smrti 'zadnjeg rimskog imperatora' Justinijana II, a osobito nakon smaknuca Fokasa, uveo grcki 'koine' kao sluzbeni jezik u Rimskom carstvu, i ne samo na njegovom istocnom dijelu. Tako je grcki jezik kao jezik Istocne crkve, postao i sluzbenim jezikom Istocnog dijela Imperije.

 

Heraklijev prethodnik, tragicno smaknuti Fokas, je dosao na cudnu ideju, na planu vjerskih zavrzlama izmedju Bizanta i Persije kao krscanske vlesile – umjesto da ojaca pravoslavlje na Bliskom istoku, on je godine 608. odlucio prinuditi Zidove da se pokrste. Zidovi su bili prisiljeni na samoobranu i u Anatoliji se je zametnuo zidovsko-ortodoksni rat. Zidovi se okrenuse prema Persiji, koja ih jedva doceka. Bizant je na taj nacin izolirao sebe i u odnosu na druge krscane istocnog obreda.

 

U tom kaosu Heraklije je prikupio dostatnu pomorsku silu i uplovio u bizantinsku luku Zlatni rog. Tu ga je docekao besileios Fokas. Heraklios je shvatio da se Bizant ne moze suprotstaviti Persijskoj sili dok ne likvidira Fokasa. Fokas je, dne 10. listopada 610, bio sasjecen na svojoj imperijalnoj ladji, zajedno sa svojim tjelohraniteljima. « Bizantinizm » je tek poceo i trajat ce preko osam i pol stoljeca.

 

Istog dana, popodne, u Velikim Dvorima Imperatora, i dalje, Rimskog carstva, Heraklios je proslavio svoj trijumf : ozenio je na brzinu Fabiju i prekrstio je u Eudoxiju, a onda se je proglasio – basileis-on (imperatorom) . Sve u neogrckom stilu  mjesavina zakonitosti i puke fantazije!

 

I sve to s blagoslovom bizantinskog Patrijarha Sergija.

 

Prva njegova briga , zatim bila je – udariti s velikom ratnom silom na vojsku persijskog saha Shahrbaraza, potisnuti ga sve do njegova glavnog stana u Dastagirdu kod Ktezifona i tu dotuci. Kao sto je Aleksandar zapalio Persepolis, tako je i Heraklios, godine 627. zapalio palacu persijskog saha u Dastagirdu, nakon sto ju je je temeljito opljackao. Tom prilikom Heraklios je donio iz Ktezifona 'pravo Drvo Kriza' , koji su persijski krscani Nestorijanci tu donijeli iz Jeruzalema, da tako pridobije pravoslavnog Patrijarha i raspali borbeno raspolozenje sucelice prema barbarima pred vratima Bizanta, Avarima i Sklabenoi-ma, persijskim saveznicima.

 

Tada je sklopljen, prema Konstantinu Porhyrogenetu (*905 +959), savez izmedju Bizanta i Bielohorvata. Po tom ugovoru, Bielohorvati su sisli na jug s dostatnom vojnom silom i otjerali iz Dioklecijanovih Panonskih dijaceza, Sklabenoi-e i Obre, koji su tu vise nikad nisu vratili !

 

Taj rat medju krscanima proizveo je potrebu saveza Persije i s tek nastajucim islamom, posebno nakon sto su Persijanci (Salman Al Farisi) spasili proroka Muhameda u opsadi vjerskih protivnika i omogucili mu da prijedje iz Meke u Medinu, godine 622. Samo devet godina nakon toga Arapi su zauzeli Damask, a godine 638 kalif Omar je usao i u Jeruzalem (Al Quds) i popeo se na Brdo Hrama na bijeloj devi. Odatle su pripadnici Islama krenuli prema Bizantu. Put ce biti dug i pun nepredvidivih prepreka, ali medjusobni rat istocnih i zapadnih krscana, ustvari borba vjerskih glavara za politicku prevlast, omogucila je vjerski tolerantnom Islamu da se naglo prosiri svugdje gdje se je nekada prostirala persijska vlast.

 

Zna se da je Heraklije bio svijestan prednosti vjerskog zanosa, pak je i sam pokusao utjecati i na specificnosti Pravoslavlja uz pomoc patrijarha Sergija, uvodjenjem 'monophysisma' i da su iz te inovacije proizisli prednikejski demoni, koji su bili kratka daha. Naime, na smrtnoj postelji, u dubokoj depresiji, Heraklije je (641.) priznao da on nikada nije bio uvjereni krscanin.

 

Papa Ivan IV. je, godine 641., uoci Heraklijeve smrti, osudio doktrinu monophysizam. To je u stvari bio povod za doktrinalna neslaganja izmedju Istocnog patrijarha i Rimskog pape.

 

 

Pocetak sektastva

 

No, nakon Heraklija nastavljena je tendencija stanovite subordinacije vjerskih istina politickim interesima Imperije i ta tendencija je pocela vec u povodu promjena koje je uveo Heraklije, a koje su kulminirale 'raskolom' polovicom jedanaestog stoljeca. To je bilo i vrijeme kad su se javile mnoge sekte po Europi. Jedna od tih sekti, bogumili u Bugarskoj bila je neka vrsta mjesavine grckog poganstva i krscanstva – degenerirani ostatak monophysizma.

 

U medjuvremenu su se na istoku dogadjale razne pojave 'vjerskog pluralizma' jer je Pravoslavlje sve vise postajalo okupljanje pokrstenih naroda koji nisu ni razumjeli a kamo li govorili latinski ili nekim jezikom romanskog podrijetla.

 

Podsjetimo se da je cak koncem dvanaestog stoljeca Veliki Zupan Nemanja bio katolik istocnog obreda (sv. Otac je poslao insignije za krunjenje kraljem Stefana Prvovencanog 1217. godine) i da su svi Nemanjici bili - katolici istocnog obreda.

 

Najljepsi, i u to vrijeme i najveci, manastir na Kosovu VISOKI DECANI gradjen je pocetkom cetvrte decenije cetrnaestog stoljeca, a projekt mu je izradio Fra VITO, franjevac rodom iz Kotora, kao i sam Nemanja.

 

No, drugi Nemanjin sin, Rastko (sveti Sava, kasnije) je, nakon sto im je Papa Inocent priznao kralja i politicku nezavisnost Raske, isao u Carigrad, gdje je, dne 06.12.1219. za Rasku isposlovao i crkvenu autonomiju. No, Nemanjici su ostali katolicima istocnog obreda (liturgija na narodnom jeziku) sve do pojave Stefana Dusana, nazvanog 'car Dusan'.

 

U to vrijeme se je sv. misa sluzila na domacem jeziku a trzavice oko toga tko kome primada s jedne i druge strane Drine (Theodozijeve crte), proizlazi iz postavki 'Dusanova Zakonika' (koji je izradio Sveti sinod Pravoslavne crkve u Dusanovoj drzavi, u kojoj su se Srbi spominjali samo usput i ne na prvom mjestu (u cl. §164 'Dusanova zakonika'). Po tom zakoniku prvi put je osudjena katolicka vjera i nazvana 'jeres' (hereza) (u clanovima §6, §7, §8, §9 i §10 'Dusanova zakonika).


Klikni na foto...

Politicki odnosi izmedju Carigrada i Rima polako su se pretvorili u vjerske doktrinalne razlike, trajali su od 787. do 1204., s kulminacijom prekida godine 1054., i tako 'zaledjeni' nakon 'anateme' koji su uzajamno bacili jedni drugima u lice kardinali Moyenmoutier i Friedrich Lotarinski, u ime pape Lav IX, 'post mortem' i Koncila istocnih biskupa koji su na tu anatemu odgovorili svojom anatemom (te anateme su ponistene tek 1960, sporazumno prilikom susreta Istocnog Patrijarha Athenagoras-a i pape Pavla VI). To je bio ishod svadje izmedju Istocne i Zapadne crkve koja je pocela jos u osmom stoljecu.

 

I sad imamo slijedeci slucaj: 'Dusanov zakonik' je pisan bosanskim jezikom i bosancicom kao tradicionalnim pismom u Bosni. Stoga u 'Dusanovu zakoniku' nigdje ne mozemo naci rijeci ili izricaje: srpski jezik, srpska crkva, srpsko carstvo, srpska vjera i sl. Poput na 'Listini Bana Kulina', i u 'Dusanovu zakoniku' imamo rijeci: tisuca, tko, zupa, opcina i sl. Naime, Velezupa Raska bila je jedna od velezupa Velike Banovine Bosne. To je jasno naznaceno u jednoj 'Povelji kralja Tvrtka I' (od 10.travnja 1378), gdje kralj Tvrtko, okrunjen « sugubim vincem » spominje svoje vladarsko pravo i na - Rasku kao zemlju svojih predaka i u to ime proglasava sebe i – « kraljem Bosne, Raske i Primorja » .

 

No, simptomaticno je sto svadja Carigrada i Rima o tome kojoj crkvi pripadaju narodi koji ne govore ni grcki ni latinski, pocinje kad se javljaju 'slavenski apostoli' (u vrijeme Fotiusa i Mihajla III- Pijanice). Na poticaj basileiosa Mihaila III. 'Pijanice', Istocna Crkva je naglo upotrijebila vrlo maglovit argumenat 'Solunske brace' da dokaze da narodi koji slave liturgiju na svom jeziku pripadaju Istocnoj crkvi jer je Pravoslavlje stvar pravovaljanog krscanstva na jezicima naroda koji cine krug pravoslavlja, za razliku od Katolicke crkve u kojoj je liturgijski jezik obavezno latinski.

 

Buduci da su zadnji ostaci Sklabenoi-a ostali u zaledju Carigrada i Soluna, gdje su, kako je to lijepo ustvrdio Dr Ferdo Sisic (v. 'Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str.72) - ti dosljaci sa sjevera NAUCILI JEZIK ZATOCENOG PUCANSTVA ned kojim su uspostavili svoju vlast i dali drzavi svoje ime. Dakle postavlja se pitanje: kojim jezikom su izvorno govorila pucanstva novih drzava: Bugarske, Raske te Bosne i Hrvatske?

 

Eto tu dolazimo do potrebe produbljenog proucavanja tko je bio u pravu: Carigrad ili Rim, kad se radi o novoj politickoj konstelacijiu zemljama sjevero-zapadno od Carigrada i pocam od istocne obale Jadrana.

 

Nakon nekoliko stoljeca jezikoslovnog paralelizma na podrucju Istocne Crkve i vezanosti za Svetu Stolicu u Rimu, Bizantinci su izmislili naziv SLAVENSKI JEZIK iz posve pogresno shvacenog Prokopijevog spominjanja barbarsa SKLABENOI. I to bez obzira sto BIELOHORVATIne samo nisu bili ni Anti ni Sklabenoi, nego su, u savezu s Heraklijem sisli na jug da iz Dioklecijanovih dijaceza Panonije i Dalmacije ISTJERAJU OBRE I SKLABENOI-e.

 

No, Bizantince nije smetalo da cak i pucanstvo u Moravskoj jezikoslovno strpaju u isti kos sa - izmisljenim jezikom nepostojecih Slavena oko Soluna. Ta politicka imperijalna analogija, pomijesana s vjerskim istinama, puka je definicija BIZANTINIZMA. Kao da nikad nisu proucavali 'Evandjelje', oni su zapostavili nedvojbenu cinjenicu da su ucenici sv. Pavla ukorijenili Kristovu crkvu i u Illyricumu i u Dalmaciji, i da ta zasada nije nikada bila prekinuta...

 

POZOR: Sto su bizantinci vise insistriali na nazivima SLAVENSKI JEZIK i SLAVENSKO PISMO, to je Rim konstantno i uvjerljivo ponavljao LINGUA ILLYRICA i LITTERA ILLYRICA.

 

Na tom, ilirskom jeziku i tim, glagoljaskim pismenima kaligrafiran je i velebni MISAL bana i vojvode Hrvoja Vukcica-Hrvatinica, jos davne 1404 godine. Taj Misal Crkve bosanskih krstjana kaligrfirao je na uglatoj glagoljici i bogato ilustrirao splitski pop glagoljas Butko.

 

Konacna afirmacija ilirskog jezika i ilirskog pisma svecano je dozivela svoje priznanje na Tridenskom koncilu (1542-1545). Katolicka crkva je priznavala upotrebu u katolickom bogosluzju brevijara i misala na ilirskom jeziku, pisane jerolimskim slovima (glagoljicom), a sto je odobrio papa Urban VIII (1623-1644), a potvrdio pak Inocent X (1644-1655) (v. Strucno izradjenu sintezu : « De la langue des livres litturgiques », § 117/118., na Wikipediji).

 

Bizantinski naziv je samo politicka floskula, dok je rimski naziv znanstveno neosporan.

Kako u stvarima politike tako i u stvarima vjere.

 

Dokazali smo da su Iliri i te kako bili pismeni, da su vladali Rimskom Imperijom sto i trideset godina, da su od strogo centraliziranog carstva reformama Dioklecijana nacinili policentricni savez civilizacija, jezikoslovnih skupina i etnicki razlicitih naroda.

 

Dioklecijanova razdioba carstva je i danas u Katolickoj crkvi na snazi. Dovoljno je pogledati ovecu kartu u zborniku 'Sematizam Crkve u Jugoslaviji'. Na karti rasporeda krscanskih opcina i institucija koje su vec imale i svoje biskupe, vidi se da je u Bosni bilo vise takvih opcina i ustanova nego li na svim okolnim zemljama. Zasto ? Bosna je dospjela pod vlast Rima tek seste godine po Kristu, a krscanstvo je tu zasadjeno za zivih apostojla, i razvijano, razumije se na domacem, ilirskom jeziku. Tu stoga nije doslo do razvojnog paralelizma izmedju krscanstva i rimskog ili grckog poganstva, i stoga tu nema niti jednog poganskog hrama. A stoga je i otimanje Bizanta i Rima o ilirstvo Crkve bosanskih krstjana bilo i rivalsko, i nemilosrdno i uzaludno ! A to je i jedan od dokaza da Iliri u uzoj Panoniji nisu bili mnogobozacki pogani ni prije pokrstenja.

 

PREDMET predstojeceg istrazivanja: povijesni odnos velesila i uporaba u sluzbenim rasprama stranih vladara koji su osvojili dijelove ilirskih prostora termina SLAVENI ili ILIRI : izmisljeni ili povijesno postojeci narod.

 

Pojam 'slavenska liturgija, po uvrijezenim pretenzijama bizantinske politike vjere, pocinje s navodnim izmisljanjem slavenske liturgije Metodijeva brata Cirila tek 862. godine.

 

Prema Konstantinu Porphyrogenetu, (neimenovani) hrvatski vladar je godine 680/1, na Grobu svetog Petra, u Rimu, prihvatio 'Ugovor o nenapadanju', kojom prilikom je, prema Porphyrogenetu, papa Agaton obecao hrvatskom vladaru da ce « za njegovo dobro i dobro Hrvatske, moliti "BOGA HRVATA". Tu o slavenstvu nema ni rijeci! A to se je dogodilo 182 godine prije pojave liturgije 'Solunske Brace' !

 

Znanstvena antropologija, a sad jos i genetika, idu u prilog vecinske sedantarnosti ilirskog dinarskog pucanstva i disparatnosti s tamnim i nerazjasnjenim podrijetlom naroda koji su strpani u nekredibilnu vrecu panslavizma. Iz koje su, kao iz Pandorine kutije, proizisli pakleni demoni panslavizma i opustosili svijet u toku dvadesetog stoljeca.

 

NOTA : Ovo poglavlje je samo prijedlog za razmisljanje, uz prilozeni tekst o Cirilu i Metodu. Za Metodija se zna da ga je papa Hadrijan imenovao biskupom u Sr. Mitrovici a tvrdi se da je umro u 'Moraviji'. Jedni (dogmatici) tvrde da se tu radi o Moravskoj na sjeveru planinskog vijenca Tatra, koja je tada bila u sastavu Franacke drzave, dok su Franci bili katolici, a drugi pak (kao npr. amerciki sveucilisni profesor, Dr. Imre Boba) da je Metodije umro u Morovicu, samostanu zapadno od Sriemske Mitrovice. I sam Konstantin Porphyrogenet (u svom djelu 'De adinistrando imperio', cap.40, r. 41-44) spomenuo je to mjesto kao : « Hora tes Moravias gradsko podrucje Moravia na Savi, na suprotnoj strani od Sirmiuma » (danasnji Morovic).

 

Pretpostavka da su mu franacki katolici dopustili da tamo siri bizantinsku vjeru je vrlo diskutabilna, i ne samo sto su katolicki i bizantinski vjerski nazori bili dobrano udaljeni zbog nikad ne nadmasenog 'monofysizma' u istocnom svjetonazoru, a i jer je i danas velika razlika izmedju makedonskog i slovackog jezika, na primjer. Ne vidi se kako bi Franci kao katolici s bogosluzjem na latinskom jeziku (i to, odlukom franackog crkvenog kneza Wichinga iskljucivo na latinskom jeziku!), dopustili bogosluzje na dalekom makedonskom jeziku, za Moravce neshvatljivim, skoro kao i latinski. N.B. Franacko kraljevstvo se je sirilo po zapadnoj i srednjoj Europi, da bi se pretvorilo u 'Sveto rimsko carstvo', kad su mu je na celo dosla dinastija Ottona, u desetom stoljecu.

 

Ocito je da oni Prokopijevi Sklabenoi, potomci Sporoy-a, nisu donijeli makedoncima svoj jezik, nego su ga, nakon vise od dva stoljeca boravka u zaledju Soluna gdje su zaostali nakon poraza njihovih saveznika Obra (Avara), naucili jezik – kako to za Bielohorvate rece Dr Ferdo Sisic – od starosjeditelja, Makedonaca.

 

Sve je to nemoguce shvatiti bez dobrog i tocnog poznavanja podrijetla Dorana koji su najprije sisli sa srednjeg Dunava u Makedoniju, a odatle niz Heladu – preko Peloponeza i na Kretu. Zna se kojim jezikom su govorili Dorani, populacija ilirskog podrijetla. Taj jezik je u ukupnosti leksika helenskog koine vec identificiran i iznosi preko dvije tisuce rijeci (v. M.V. : « Panonija », grcko-hrvatski rjecnik). Istih ili vrlo slicnih kao i u danasnjem jeziku Bosne.

 

N.B. Analogijom izbora govora koji se je najbrze sirio i pod uplivom vanjskih faktora (talijanski je nastao iz toskanskog ugovora, francuski iz govora Ile de France, spanjolski iz castillanskog itd), i jezik dorskog plemena Ellen je od svih ilirskih jezika, zahvaljujuci uvodjenju prikladnog alfabeta, po uzoru na fenicansko pismo, postao pisani jezik iz cisto trgovackih pobuda, jer je taj dio ilirskih zemalja (danasnja Grcka) bio raskrizje trgovackih i pomorskih puteva u Sredozemlju. To pismo se je prosirilo po svom primorskom Iliriku, a prema Juliju Caesaru i na Galiju.

 

Uostalom, dovoljno je pogledati anticku kartu krscanskih opcina od Soluna do Stridona, pak shvatiti kako je krscanska tradicija – od svetog Pavla do pape Hadrijana - nakon vise od sedam stoljeca, toliko uznapredovala da njihovo bogosluzje nije trebalo ponovno izmisljati. Nije slucajno u anticko doba, na podrucju danasnje Bosne, bilo daleko vise krscanskih sredisnjica od svih okolnih zemalja tog doba.

 

Uostalom kod ukrajinskog redovnika Nestora (koji je zivio u vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira), u predgovoru prve knjige njegove « Kronike drevnih vremena », pisane nemustom konfuzijom vremena i prostora - tamo gdje tvrdi da je od starozavjetnog « Jafeta nastalo i pucanstvo Norici, a koji su zapravo Slovani, koji su tako prozvani mnogo vremena kasnije » - prepoznajemo cak one Herodotove Neyre, koji su zivjeli na podrucju koje pokriva danasnja Donja Austrija veci dio Slovenije i preko Dunava juzni dio Slovacke. Srediste te pokrajine nazivano je u Antici Solva (v. Pl. St. 'H.N., III, 136), a pokrajina oko nje pak Solvense. Odatle danas imamo Slovence i Slovake, kao njihove izravne potomke.

 

Nestor u toj konfuziji ipak ima povijesno uporiste, a i ono koje je proizislo iz naziva Dioklecianvove pokrajine Pannonia Savensis, u koju je bio ukljucen i Noricum, ciji su se vec tada, zitelji nazivali Savii ili Savensi, a koje je i Got Jordanes, nakon vrludanja od Carigrada do Rima, postao cak i biskupom u Raveni, u svom djelu 'De rebus Geticis' nazvao « Sclavini, oni koji su se prije nazivali Wenedima ». A Wenedi su zivjeli u pokrajini Windiji, danasnoj austrijskoj pokrajini Windisch, koju Slovenci nazivaju Koruska. Glavni grad sire Windije bio je Windobona (sjediste bana Weneda), danasnj Wien (Bec).

 

Dioklecijan i njegov adlatus Licinius su u Carnuntumu, u pokrajini Noricum (na Dunavu, izmedju Beca i Bratislave), obnovili i drevno panonsko Mitraisticko svetiste.

 

No, danas – strucnjaci za povijest pa i arheologiju jezika se slazu bar u jednom – da se indoeuropski jezici nisu sirili sa sjevera Europe na jug, nego li – obratno, s europskog jugoistoka prema sjeveru pa i zapadu Europe (v. Colin Renfrew 'Archeology and language', London, 1987.). To isto mozemo procitati i u 'Velikoj sovjetskoj enciklopediji' (clanak 'Iljirskie jazyki). Tu tezu zastupa i vodeci bugarski jezikoslovac Vladimir Ivanov Georgijev.

 

Latinski je u bogosluzju - kao i ilirski jezik - 'vehiculaire'', dok je taj 'staroslavenski' - izmisljeni jezik - svrstan u kategoriju 'vernaculaire'...

 

Produbljeniji posao i rad na prikupljanju i strucnoj obradi dokumentacije o tom razdoblju tek predstoji.

 

S Fokasom zavrsava Antika, s Heraklijem pocinje Srednji Vijek.

 

                                    * * * * *

 

Prosinac 2011

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46