Živci

Niko [od] vas ne zna što su moji živci, kako su pokvareni i koliko me bole. Jer bole, bole uistinu. Oslabila je moć da čita­mo umorna djela u sedam svezaka, ljubav za velike priručni­ke; a teško nam je, vrlo teško da napišemo i najmanje pisam­ce! - Gospođice, ne čudite se, ako pored toga imam malo smisla za banalnu erotiku i za slatke biljete: sva je moja prepiska doki­nuta prije više mjeseci. A teško je i pakleno, sjediti u ovoj koro­ti; sve Vas nešto iznutra trga i raskida, pa ne dozvoljava da sje­dite na mjestu. Muče Vas krajine obasjane suncem i mjese­činom, daleka polja sa žutilom kukuruza i samoćom jablana, velegradske avenije sa žurnjavom automobila, sloboda planina gdje orlovi kruže, tuga livada kroz koju ruži željeznica.

 

"Željeznica žurno struže ... "

I gdje god se nalazite, čini Vam se da niste čovjek toga mje­sta ili toga posla. Nostalgije u svim pravcima. Sanjarite, mjesto najbližeg zadatka. Maštate mjesto toga. Trzate se. Ruke i noge se nezgrapno trzaju kao da ne idu skupa, kao da teže da se razi­đu, a u mozgu vam nešto škripi kao da ga škare režu ... Tijelo postade raspelo, pa u ruci, pa u nozi osjećate čavao, u srcu praz­ninu i raskidanje, u mozgu krv i raspadanje. Sav ste neka ruše­vina ili, još bolje, neko rušenje. O-o, ko bi mogao povjerovati da čovjek, diljem svojega života, može da u sebi nagomila toliku količinu patnje? -

Škripe živci; a od toga Vam je uveče kao da čujete plačne violončele gdje sviraju neiskazive agonije bolesnih bijelih cvije­taka.

"Književni jug", knj. IV, sv. 19. - 24., str. 299.; Zagreb, 1. decembra 1919.

II.

 

Ne može svak da žurno izgradi svoju kuću, i neimara mno­gi put pokopaju, dok dom nije izgrađen. Došla je epoha, da je trebalo tražiti materijale sebe. Javilo se čovječanstvo refleksa, čovječanstvo unutrašnjeg automatizma, niz šala mehanike. U nama rade neki končići i konopčići, federi i šarafi. Ali svejedno: živci se gube i troše, žice i niti pucaju. Teško je sebe držati na okupu.

Više godina, možda i desetljeća, izbjegavao sam svaku riječ o bolu. Nedopustivo mi je bilo reći: ja patim; zašto Ja! i zašto Patnja? Dva puta zašto. Dakle: živci su bili savladani; barem oni sentimentalni, srednjoškolski, staromodni. Šrapneli su pa­dali na čelik. Eksplozija, čelik protiv čelika. Sentimentalni ljudi bili su nezreli, retorični i nepraktični. I male bolove, male pat­nje živaca sve smo savladali. Osjećajna tehnika kroz trideset godina sasvim se promijenila.

No ipak sada, katkada, kao da se živci osvećuju, ili traže odmazdu. To je više reakcija jedne potisnute sile. Komu ne do­đe, da se nasmije grohotom, ako je održao govor? Komu ne do­đe, da počne razgovarati sam sa sobom, ako dobije nenadan te­legram ili dobitak na lutriji? I u smijehu ovih ljudi razgorijevaju se živci. Ne smiju se od srca, odmorno, radosno, punokrvno. Smiju se mehanički, zahvaćeni protuslovnim groznicama. Za romantike vladalo je ljudima srce. Mi, stari modernisti, vjero­vali smo, da s nama vladaju živci, boja, vlaga Života. Ali u eposi čelika mislilo se, da su željezne konstrukcije ukinule živce. I ja sam odavno ukinuo i srce i živce. Ali evo, živci se osvećuju: škri­pe, trzaju se. Žice pucaju, a automat pravi blesavo lice.

Tin Ujević, "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 611.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.


 

Srpanj 2010.