Živci

Niko [od] vas ne zna što su moji živci, kako su pokvareni i koliko me bole. Jer bole, bole uistinu. Oslabila je moć da čitamo umorna djela u sedam svezaka, ljubav za velike priručnike; a teško nam je, vrlo teško da napišemo i najmanje pisamce! - Gospođice, ne čudite se, ako pored toga imam malo smisla za banalnu erotiku i za slatke biljete: sva je moja prepiska dokinuta prije više mjeseci. A teško je i pakleno, sjediti u ovoj koroti; sve Vas nešto iznutra trga i raskida, pa ne dozvoljava da sjedite na mjestu. Muče Vas krajine obasjane suncem i mjesečinom, daleka polja sa žutilom kukuruza i samoćom jablana, velegradske avenije sa žurnjavom automobila, sloboda planina gdje orlovi kruže, tuga livada kroz koju ruži željeznica.

"Željeznica žurno struže ... "

I gdje god se nalazite, čini Vam se da niste čovjek toga mjesta ili toga posla. Nostalgije u svim pravcima. Sanjarite, mjesto najbližeg zadatka. Maštate mjesto toga. Trzate se. Ruke i noge se nezgrapno trzaju kao da ne idu skupa, kao da teže da se raziđu, a u mozgu vam nešto škripi kao da ga škare režu ... Tijelo postade raspelo, pa u ruci, pa u nozi osjećate čavao, u srcu prazninu i raskidanje, u mozgu krv i raspadanje. Sav ste neka ruševina ili, još bolje, neko rušenje. O-o, ko bi mogao povjerovati da čovjek, diljem svojega života, može da u sebi nagomila toliku količinu patnje? -

Škripe živci; a od toga Vam je uveče kao da čujete plačne violončele gdje sviraju neiskazive agonije bolesnih bijelih cvijetaka.

"Književni jug", knj. IV, sv. 19. - 24., str. 299.; Zagreb, 1. decembra 1919.

II.

Ne može svak da žurno izgradi svoju kuću, i neimara mnogi put pokopaju, dok dom nije izgrađen. Došla je epoha, da je trebalo tražiti materijale sebe. Javilo se čovječanstvo refleksa, čovječanstvo unutrašnjeg automatizma, niz šala mehanike. U nama rade neki končići i konopčići, federi i šarafi. Ali svejedno: živci se gube i troše, žice i niti pucaju. Teško je sebe držati na okupu.

Više godina, možda i desetljeća, izbjegavao sam svaku riječ o bolu. Nedopustivo mi je bilo reći: ja patim; zašto Ja! i zašto Patnja? Dva puta zašto. Dakle: živci su bili savladani; barem oni sentimentalni, srednjoškolski, staromodni. Šrapneli su padali na čelik. Eksplozija, čelik protiv čelika. Sentimentalni ljudi bili su nezreli, retorični i nepraktični. I male bolove, male patnje živaca sve smo savladali. Osjećajna tehnika kroz trideset godina sasvim se promijenila.

No ipak sada, katkada, kao da se živci osvećuju, ili traže odmazdu. To je više reakcija jedne potisnute sile. Komu ne dođe, da se nasmije grohotom, ako je održao govor? Komu ne dođe, da počne razgovarati sam sa sobom, ako dobije nenadan telegram ili dobitak na lutriji? I u smijehu ovih ljudi razgorijevaju se živci. Ne smiju se od srca, odmorno, radosno, punokrvno. Smiju se mehanički, zahvaćeni protuslovnim groznicama. Za romantike vladalo je ljudima srce. Mi, stari modernisti, vjerovali smo, da s nama vladaju živci, boja, vlaga Života. Ali u eposi čelika mislilo se, da su željezne konstrukcije ukinule živce. I ja sam odavno ukinuo i srce i živce. Ali evo, živci se osvećuju: škripe, trzaju se. Žice pucaju, a automat pravi blesavo lice.

Tin Ujević, "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 611.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.

Srpanj 2010.

••• NEKE STVARI I OSTALO •••

(...) No, on podiže glavu prema oblacima, kao da broji ptice. Mislim: "To je jednostavno nemoguće! To nije izvedivo! To s ljubavlju nema nikakve veze!" Koliko su mi puta prijatelji odobravali i potvrđivali, i koliko su mi puta rekli: "Zaš, nisi ti tako glup kako izgledaš'"!

Bacio sam pogled prema dolazećem glasu. Onaj čovjek sa tamnoplavim šalom stajao je preko puta stola.

─ Oprostite, je li slobodno?

Kakvo je to pitanje? Što ono zapravo znači? Možda ništa. I prije nego sam otvorio usta, on je već sjeo. (...)

─ Odakle si?

─ S Plehana

─ Uh

Zašto „uh“! Mnogi ne znaju ni gdje je Plehan i Derventa, ali znaju da treba kazati ovo „uh“. Čovjeku je teško povjerovati da se tako nadaleko mogao provući sumnjiv glas o jednom kraju. Ispada nekako da na Plehanu ljudi ništa drugo ne rade nego se samo tuku i bodu noževima. No da u ovim glasinama ima i dobre istine, to se svakako mora priznati.

Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca:

─ Kakvi su to Hrvaćani?

─ Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. (...)

Postoje, naime, u našem životu velike i male borbe. Boljerečeno veliki i mali bljeskovi. Veliki su, naprimjer, ljubav na prvi pogled, shvaćanje abecede i tablice množenja, vožnja motorom kada je sunce za leđima, spoznaja da imamo novi akomulator u autu. I tako dalje. Ali ima i onih manjih bljeskova - (...)

Godine su prošle, stol je raspremljen, gotovo

svi pozvani su mrtvi a poneki su još u ratu.

Ali na stolnjaku uspomena za nekolicinu koji su još živi, lakrdijaši pamćenja igraju se po cijeli božiji dan.

Kao što nam oblaci pokazuju smijer vjetra visoko iznad nas, tako isto najlakši i najslobodniji duhovi jesu, u svojim smjerovima, prognozeri vremena koje će doći. Vjetar u dolini i mišljenja koja se danas nude na trgu ne znače ništa za ono što dolazi, nego samo za ono što je bilo.

U svezi knjiga a i svega drugog možeš pisati na:

info@posavski-vremeplov.com

Mirko Popović - Po prahu uzvodno

••• ČITAONA •••

••• PAJDAŠI •••

••• P V •••

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević