Zar ga nitko nikada ne će izliječiti? Ili: zar nije bolje, da putuju ove ruke, koje hljeb ne mijese?
Lepeza napora, leptiri slasti, mreža za kosu čežnje. Mlaz požude prska. A ovdje kuća miriše na zatvorenost. "On je bolestan već četrdeset godina." A kroz to su vrijeme pale karavane, i mnoge su svjećice dogorjele. Kako mi je teško, da mu oprostim! Vjetar duva u bescjenje.
On je već četrdeset godina u krevetu, na teret. Trebalo ga je hraniti i obmanjivati. O zašto ovo smrdljivo tijelo zapada tako skupo? Ono ulijeva lijepe osjećaje: samilost, poštovanje nemoćnika.
Više je djece umrlo po snijegu, kao ptičice. On je bolestan, već četrdeset godina u krevetu. A apoteka je perverzna i mirisava. Kako mu zavide smetljari i spavači po grobnicama!
Miris flaša zaustavlja se u rukavima njegove košulje. Slični mirisi ispod pazuha. Grguravi vjetar postaje oblik nabora u zavjesama. On je bolestan četrdeset godina. Na grudi djevojke u dvorištu žudi da kane kap autentičnoga mlijeka.
Događaji ne stižu ni blizu. Drugovi su u poljima, u radionicama. Curice muzu krave i guše pijetle. On leži četrdeset godina. Od njega se odrezalo nokata, s nogu i s ruku, i najmanje je cipela potrošio. Kad će on ustati?
Daj mi u planine, na pašu, na berbu! Daj mi, gdje koza ide u štetu! On vidi gore starinske zaprašene slike s mitosima, pred koje se pali mističko kandilo. Hromi su prohodali, bolesnici su ozdravili. Neki je uživao da radi. Ali nitko nije tako dugo ostao nepomičan kao on. Ataraksija, katalepsija?
Lazare, jadniče! On leži četrdeset godina, u beskorisnome miru. Treba da stigne jedan novi vijek, da zora svane. O ta ironija emfatičke, zazivane zore. I onda će, ufajmo se, sanjati prepušteno djetinjstvo i mladost. Jer sve je to ništa, i kao da vodi stidu. I napokon će biti u grobu, žaljen i opet beskoristan kao svi mrtvaci.
Tempo života srlja, stavlja ruku na kutiju s iznenađenjima.
Ovdje taj živi lješ, u kadaveričkom stavu. Ne kupa se u rijekama, ne skače po suncu. Drži albume spomenika u rukama. On muca, i jezik nema krila. Sve su mu drugi darovali. A on nije ništa poklonio, osim sućuti, žaljenja i osjećaja praznine.
Za nj se famozno vrijeme zaustavilo prije više od jednoga naraštaja. Dokle? - Pa krevet? On nije ljubav raskošna, on je odmorište besposlenosti. I sve su vizije skučene u toj špilji. Desetljeća kreveta i njegova srama. Nema života. Bogati život darovan je drugima. U krevetu caruje slavna i sočna, žuta bolest. On je troši i uživa pomalo, škrto.
Spusti se na krevet i klekni pred besmislicom. Poze su patnje besmislene. Njemu je u snu dobro, ali su i snovi veliko pitanje. On opaža, pod kojim kutom sunce upada svaki dan u sobu i povlači crte na zidu. I glavno pitanje ostaje: da li bolje spava sa zavjesama na prozoru - ili s golim i bešćutnim staklima.
Tin Ujevic "Savremenik", XXVII., br. 10., str. 865. - 866.; Zagreb, listopad 1938.