Između Filozofije i Poezije

Uvod u Antologiju - Povratak Jednorogovog plemena

Piše: Tomislav DRETAR

 

Filozofija je unaprijed osuđena na propast sustava koji je sama proizvela, na kojem počiva i od kojeg i po kojem postoji. On , taj sustav, uvijek je nepotpun, nedostaju mu – ludus, igra – i poièsis, činjenje, stvaranje. Sve što filozofija može činiti pripada u tekhnè, što je smrtno, propadivo. Smrtni čovjek je dijelom besmrtan , onim svojim dijelom koji je ludučiki, ludus – vječna igra vječnih snaga u vječnosti – poièsis. Život protječe u njihovom vječitom privlačenju bića na svoju stranu. To što život skreće u igru sve do ludovanja ne znači nestanak razuma iz sfere igre već jednostavno premještanje razuma u druge sfere, drugi dio ljudske prirode, po jačim silama koje su dvoslojne i razumske i s-tvoračke, a što govori i o dvojnoj prirodi čovjekovoj i proturječi isključivom mišljenju  da je razum prava čovjekova priroda. Čovjek nije jedna transformacija majmuna u čovjeka, on je jedan posebni majmun. Najumniji i najsavršeniji među svim majmunima, najmajmun skiji od svih majmuna upravo po toj svojoj dvoslojnoj strukturi ne samo razumskoj, već i intuitivnoj, s-tvoračkoj. Duh se usmjerava pokretanjem svojih snaga na drugi vid istine, onaj neiscrpivi. I duh voli igru, možda i više no što voli Mišljenje. Duh/Istina potpuno se otvara svojim mogućnostima, prepušta se kreiranju , Ludus nije lišen inteligibilnoisti. Ludost bez inteligibilnosti je bolest i uma i duha, njihova autonegacija. Sad, u igri svojih mogućnosti Pravda se oslobađa stega Pravde-smrti postojećeg otvarajući se onom-još-ne-postojećem čija pravda   zato nije još djelatna, pa je ono zato Ne-pravda, po tome također, Poezija je Ne-pravda, drukčije rečeno samo svoja vlastita mogućnost, odnosno samo ono što-tek-treba-ili-može-postati. Slikati Ružno čineći ga tako lijepim po vrijednosti djela kojem je Ružno tvorbeni element znači činiti drugu vrstu Pravde, Ne-Pravdu u odnosu na ono već definirano. Ova Ne-Pravda po umjetničkom činu nije negacija Pravde koja je na djelu, već jeste ono što kao Pravda, u prvom smislu, nije.

Pjesnik svojom akcijom voli ovaj svijet, a da ga na osobnoj psihološko-etičnoj ravni može i prezirati ili čak i mrzjeti,pa zato ne mora živjeti svoju poeziju, što mu je i nemoguće, ta gdje bi mu bio kraj da može, kao što filozof mora živjeti svoju filozofiju, ali ni on, vidjeli smo to već ne može ga mijenjati već samo tumačiti. Pjesnik je, naime nesposoban mijenjati svijet,  jer kroz njega, njegov svijet je svijet riječi, svijet onostranog koje se ne upliće u ovostrano, nego kao što dijete, strano tijelo u majci trebalo bi biti odbačeno kao strano tijelo i tako usmrćeno, ipak opstaje sve do momenta kad njegovo tijelo izbaci signal da je došao čas njegove zrelosti za uplitanje u svijet prolaznosti, raskida posteljicu i prosipa tečnost koja je bila njegova zaštita od vlastite majke, i onda ga majka izbacuje iz sebe, rođeno je novo biće, tj. Pjesnik je dogotovio svoje dodirivanje zaumnog/onostranog spojio prvu s posljednjom riječi, pjesma je završena, pravda učinjena, dijete je rođeno i izbačeno u svoj svijet. Onostrano se povulo u novu otvorenost svojih mogućnosti, novo rađanje, novu Pravdu koja se izvršava stvaranjem novog života, novog bića, nove kreacije, a ne ubijstvom što je ovosvjetska pravda.

 

Prosinac 2010.