Ljudevit Posavski

USTANAK

 

Prva je borba izvojštena... Drava

proteče mutna i krvava k dôcu.

Užasna, strašna na tananu kôcu

Izbulji oči Kodolaha glava.

 

Na polju bane svoje borce kupi.

– Hrvati, čujte! – kliknu kao sokô,

I mačem teškim o štit velji lupi

I uspravi se na konju visoko.

 

– Današnjim danom mi pečate slavne nosimo.

Ropstvo prignuti nas neće.

Pobjede zublja progona tmice tavne.

 

Jezdite zemljom i javite rodu:

Započe borba za svetu slobodu.

Krvavo nama cvjeta pramaljeće.­–

 

 

NA KUPI

 

Ban Borna, porod zmije potajice,

Pod zastavama na Kupu koraca.

S četama mnogim kô vihor se baca

Na mrkog sina posavske vučice.

 

I borba bjesni. Junak poljem viče

– Nebratsko sjeme valja pogaziti! –

Razbojem širnim lavovski čopor riče.

K nebu se diže urlaj grozoviti.

 

Zapada sunce. Mrući gleda,

Kako Bornina vojska leži poražena,

I Ljtovita motri izranjena,

 

Gdje stoji, visok nad mrcima; tepa:

– Da. Pobjeda je bila sjajna, lijepa

Al ne znam, bi l' se radovô – il' plakô.

 

 

ZUBLJA

 

I tri se vojske kralja franačkoga

Kô  bijesne rijeke na zemlju razliše,

I tri se vala mora njemačkoga

Na prsa ona propeše, razbiše.

 

Vojska  mu klonu, al' u Sisku svome

Na tvrdu zidu jošte krvav strši.

– Gaziti, Fanče, po gradu ćeš tome,

Al' moj će topuz da ti čelo skrši. –

 

Strjelice sikću...Biju, ruše, ruju

Bojovne sprave...Zid se u prah svali.

I Sisak plamsa u sutona ruju.

 

Ljutovit zublju na lomači pali.

Gorom i klancem dobra konja mori

I bakljom maše...Davori! Davori!

 

II.

 

Praskaju iskre, vrcaju varnice

Iz baklje sjajne u šaci junaka.

Za njime naglo kô gorske bujice,

Čopori ljudski jure usred mraka.

 

– Kamo nas vodiš, konjaniče noćni?

Kô krijes planu, kao lavić ruknu.

Oda sna prenu tvoj nas poklič moćni.

Od iskre tvoje naše srce buknu.

 

Ti zvijer bocnu, što u nama riče.

Gle našu snagu i bijes, konjaniče!

Gle nokte, a za borbe i obrane! –

 

Mrak...Ršum...Ljudski gledaju čopori:

Na brdu zublja bliješti, sija, gori,

I sunce biva u cik zore rane.

 

 

ORLU

 

– Poleti, orle hrvatski, poleti

Selu i gradu, što još tužno gore;

Pozdravi naše potoke i more,

Zelena polja i sure vrleti!

 

Kraj Kupe mutne nad razbojem stani,

Gdje trunu kosti mojijeh junaka,

I krikni. Vođu iz potaje rani

Nož otrovani Bornina ujaka!

 

Gnjevno će one zašumjeti kosti…

A ti mi jurni, gdje u bijelim dvori’

Nevjerni Borna svoje borce gosti.

 

Nasrni. Krilom u oči ga lupaj,

Oštrijem kljunom prsa mu otvori

I ono podlo srce mu iščupaj. –