Moj prijatelj i ja

POZIV DRAGOM ISUSU

 

O Isuse, kako bih volio, kada bi se

udostojio da uđeš u moj stan.

Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.

Gdje se u oknima rano ugasi dan.

 

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,

da kratki ovaj dan produžim.

kako živim životom sasvim malim.

I pun jeda, sa braćom svojom služim.

 

Pričao bih ti o ljudskoj kući.

O oknima, koja su pokadkad plava.

O vratima, kroz koja pognut moraš ući.

O bravi, koja se čvrsto zaključava.

 

Pričao bih ti uz dim obične cigare,

o svakom čovjeku i kako se koji zove.

I kako jedni uvijek nose haljine stare

I kako drugi uvijek nose haljine nove.

 

I kako ima sedam brižnih dana.

O Isuse, i svakom je ko što je bilo jučer.

I o tom, kako se, kad zaboli rana,

šešir na čelo duboko, duboko natuče.

 

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,

kako se rosa niz prozor sliva.

Onda bih ti rekao savim nijemo:

Isuse, umoran si, tebi se sniva.

 

O lezi, zaspi na postelji ovoj,

koju čovjek svaki dan otkupi.

Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.

Spavaj samo, a ja ću na klupi.

 

 

KUDA BIH VODIO ISUSA

 

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

Skromnom krojaču odvest ću te, da ti

jedno obično odijelo skroji.

 

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški poplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje.

Milijun pari skuju za jedan sat.

 

Zatim čovjeku, koji šešeire pravi,

sa spuštenim obodom, da sakriju bol.

Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj oreol*

 

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,

koja liči na stari, nasukani brod,

gdje braća za stolom, od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

 

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak na dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

 

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.

 

* (franc) – krug oko glave sveca

 

 

ISUS ČITA NOVINE

 

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,

donesem ti za večeru kruh skriven pod skut,

ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge

tvoj sveti lik nad novine nagnut.

 

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,

gledajući mračenje na tvome licu čistom.

Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.

Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

 

Čime ću moći da te tješim u tom času,

stojeći pred tobom sav stidom obuzet.

I da li bih imao dosta snage u svom glasu,

kada bih pred Tobom branio ovaj svijet.

 

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.

radost čovjeka bi u oku mome zasijala.

O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,

nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

 

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.

I pustio da ostaneš sam u svome bolu.

Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri

mirisni, blagi kruh na stolu.

 

Nikola Šop

 

pv

07.04.2009