Mirko Popović, rođen 1944. u općini Slivno, R. Hrvatska. Osnovnu školu završio u Slivnu, a srednje i više obrazovanje u Sarajevu.
U ovih pedesetak sarajevskih godina radio u državnim organima. Pisao prozu i poeziju u velikom broju bosansko-hercegovačkih i hrvatskih književnih časopisa, revija i portala, te na Radio-Sarajevu i na Radio-kometi. U izdanju sarajevske izdavačke kuće Svjetlost objavio knjigu proze 1999, a knjigu poezije 2001. godine. Dobio nagradu za književnost "Dubravko Horvatić", drugo mjesto za prozu 2010. godine u Zagrebu.
MRMOR KASNOGA LJETA
jedna je klupa u ulici lipā
zaboravila
jedna je kiša ljetna
presušila
ali u oku
kamenog anđela na trgu
jedna je nježnost ostala
tinjajući ugark
i uzdah istine da riječi
nismo potrošili
nije beznadežno
što me odnekud u tvojoj
toplinom zaboli moja ruka
što na tvom sretnom licu
ponekad zatreperi krošnja lipe
pod kojom smo rasli
pod kojom je kasno za igre
jer su naša stabla pustila
duboko korjenje svoje sudbine
jer jedna je klupa u ulici lipā
zaboravila, ali kratki su
zanosi bez oslonca, umorni su
koraci u nama
JER SAM ŽELIO
pokušaj se prisjetiti kako su anđeli
prišli ogledalima iz kojih mi je
lik iščezao
jer još sam želio biti listanje lišća
nadnesen nad staze i oleandre
pored puta naših
prošlih života
i biti ushićenost u sunčanim
nanosima
poslijepodneva dok čistim naočale
i s vama dijelim male radosti
neobjašnjivo razlivene
mojim licem
i ne pitati kako je sunce izvor
života
a pod njim umire bilje
i male žedne ptice
i ne pitati zašto me jedno nemoćno
oko
cijelu noć gleda dok odlazim
i vraćam se u ogledala
pokušaj se prisjetiti kako su anđeli
u svojoj milosti bivali smiješak
koji strpljivo čeka
NEČITKE ENIGME
Iz vodene sjajne dubine
nijem
kao staro zlato
gledam bez pogleda
i pokreta
sa dna
ne tražim
ne pitam
ne znam
jer sam mrtav
kao kamen
poljupcima mulja
ispran
Jedna je zvijezda utihnula
pod mojim tjemenom
Ne ištem
ne tražim
ne mislim
iako su južnu hemisferu
nevjericom nasmijale
moje sestre
iako ne znaju
da se u sebe vraćam
kao vihor u mrtvim travama
kao loza što je za mnom umrla
iako dolaze stare galije
i zauvijek ostaju
sidrima bačenim u moje zjenice
OTISKUJEMO SE
mogu ja cilju kažem
i veslam kroz trstike iz kojih
izlijeću plave ptice
riječi s vesla kaplju: kojem cilju?
ali on hoće u svoje vrtove
bez riječi motri mrtve njive
u trenu bliska i opipljiva
i očevina i velika zvijezda
nad pelješcom
usamljena
nad čelom
po kojem me ispisuje:
vidimo se oče u jednom
novom orisu svijeta
dok miris vrijeska ne izdahne
promičem sobom
kupatilom
jutarnjim žamorom
možda bih sada samo pogledao
onu zvijezdu nad pelješcom
(dok šumi takt
i teče)
i možda idem cilju
ali se prikradam
da se tišina
ne raspline
DAŽDÎ CIJELU NOĆ
Sestro, zašto taj nemir?
Brate, kamo ćeš? Gomile straha
niz polje gluho galopiraju
(Vraćaju li se rijeke
svojim izvorima
ili strašnom šutnjom pucaju
kosti zemlje?)
Kovitlaju se nevidljivi koraci
troši se kreda noći. Prah gledam
i ne znam što me neprebolno boli
Umjesto sna sa snom razgovaram
Kao u iluziju drhtava kap se rasipa
Opnom lagano muk sazviježđa grlimo
prostrti kroz noć, u dnu svijeta
Sestro, zašto taj nemir? Dopusti
nek prođe val preko oblutaka naših
Ali brate, zašto se
sam sa sobom
boriš?
DAN IZ KOJEG SE VRAĆAMO
Zašto se gledamo netremice
(nije to pitanje, možda slutnja
da nas minuli svijet
opet zasipa izohipsama sjaja)
Možda smo se sretali nekada
u vjetrovitim grivama vječnosti
Tekli jedno kroz drugo
kao plazma zanjihana vremenom
i bili neprekinut i nevidljiv
spoj lomova bivših trajanja
Možda smo se nekoć sretali
bezlični kao emulzija
urušena u zaborav
sve dok tvoja bijela košulja
s vjetrom blagotvornim
nije dotakla moje lice
dugo sanjanu riznicu biserja
Možda žudimo biti plijen
zvjezdanih očiju, dosanjana bajka
koju zapisujemo u koru stabla
što među nama niče
da ne zaboravimo
RANA
Bezbrižnost mi je
nekâ
nekada
glagol živjeti poklonila
kao ametist
kad pijanstvo uma nahrupi
oštricom ratova
nad mrtvim kolijevkama
Samilosni glas mi je
neki
nekada
o trošnom glagolu čekati
zborio: Strpi se
ozari lice ljepotom bivanja
i kad niz obraze
nečujni sati iskapaju
A nisam, nisam se
bavio smiješkom
nakon ispijane sudbinske čaše
samo sam
kao neispjevan vjetar
u trstikama
zagrlio mjesec
dok je poput zalutale
strane svijeta
u vrbiku visio
i pitao ga
kad će milost plemenskih bogova
zaliti molitve i uzdahe
nad mrtvim kolijevkama
da uzburkanu krv
i nježnost pregaženu
varkama nade, pjesmom obećanom
u domu samotnom utješi