Asterionova kuća


Jorge Luis BORGES

 

I kraljica rodi sina kojemu nadjenuše ime Asterion.

 

Apolodor, Biblioteka, III, I

 

Znam da mi zamjeraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti Te klevete (što će ih stići moja pravedna kazna) naprosto su smi­ješne. Istina je da ne izlazim iz kuće, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj)1) danonoćno otvorena ljudima, a i životinjama. Neka uđe kome se prohtije. Neće ovdje zateći mekoputnu raskoš ili veličan­stven sjaj palače, nego, naprotiv, spokoj i samoću. Isto rako će otkriti kuću kakve nema nigdje na kugli ze­maljskoj. (Lažu svi oni koji tvrde da slična građevina postoji u Egiptu.) Čak i moji klevetnici priznaju da u ovoj kući nema baš nikakva namještaja. Jednako je smi­ješna tvrdnja da sam ja, Asterion, utamničenik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu zatvorena, da nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predvečerje izlazio na ulicu, morao sam se još prije noći vraćati natrag, usplahiren licima puka, bezizražaj­nim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je već zapalo, ali izgubljen plač nekog djeteta i molitveni žagor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bježao, padao ničice. Neki su se verali pod­nožjem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi majka uzalud bila kraljica: ne mogu se pomiješati s pukom, makar to htjela moja skromnost.

 

 

Ja sam doista izuzetno biće. Ne zanima me što jedan čovjek može prenijeti drugima ljudima. Kao svaki filo­zof, držim da se ništa ne može priopćiti pismenim putem. Svoj duh, koji je predodređen za velike pothvate, ne opterećujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zapamtio razliku između pojedinih slova. Pomalo plemenito ne­strpljenje nije mi dopustilo da naučim čitati. Ponekad zbog toga zažalim, jer noći i dani sporo protječu.

Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesnjeli ovan jurim kamenitim hodnicima sve dok se, ošamućen, ne srušim na tlo. Šćućurim se u sjenu čatrnje ili u zavijutak hodnika i igram se skrivača. Katkad se stropo-štam s krovne terase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili noći mogu se igrati sna, sklopim oči i duboko dišem. (Ponekad stvarao zaspim, ponekad dan izmijeni boju i kad otvorim oči.) Ipak, iznad svega mi se najdraže igrati drugog Asteriona. On mi tobože dolazi u posjet, i ja mu pokazujem kuću. Svečano mu objašnjavam: Sad se vraćamo na pređašnje raskršće ili Sad ćemo izbiti na drugo dvorište ili Znao sam da će ti se svidjeti ovaj odvod ili Sa d da vidiš čatrnju što se napunila pijeskom ili Vidjet ćeš kako se grana podrum. Ponekad se zabu­nim pa obojica prasnemo u smijeh.


Nisam samo izmišljao sve te igre nego sam i razmiš­ljao o svojoj kući. Svi su dijelovi kuće umnoženi, sva­koje mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna čatrnja, je­dno dvorište, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle; ima četrnaest [bezbroj] jasala, pojila, dvorišta, čatrnji. Kuća je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. Pa ipak, poslije tolikog lutanja dvorištima sa čatrnjom i prašnjavim hodnicima od sivog kamena, došao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi noćna vizija nije otkrila da također postoji četrna­est [bezbroj] mora i hramova. Sve je mnogostruko, četrnaesterostruko, ali dvije stvari na svijetu, izgleda, postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje, Asterion. Možda sam ja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu kuću, ali se više ne prisjećam.

Svake devete godine dolazi u ovu kuću devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog zla. Čujem korake ili gla­sove na kraju kamenitih hodnika i radosno im trčim u susret. Ceremonija traje nekoliko časaka. Padaju jedan za drugim a da ja nisam umrljao ruke krvlju. Ostaju tako zanavijek, i po njihovim truplima razlikujem po­jedini hodnik od ostalih. Ne znam tko su oni, ali znam da je netko od njih na samrtnom času prorekao da će jednom doći moj otkupitelj i da će se konačno izdići nad ovaj prah. Kad bi do mojih ušiju dopirali svi šumovi na svijetu, ja bih mu začuo korake. Kad bi me barem poveo na neko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako će izgledati moj otkupitelj? — pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda bik sa čovječjim li­cem? Ili će biti kao ja?


Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi.

— Nećeš mi vjerovati, Arijadno — reče Tezej. —  Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

 

1) Izvornik navodi četrnaest, ali sve govori u prilog zaključku da u Asterionovu iskazu taj broj označuje bezbroj.

 

Marti Mosquera Eastman

Vrelo: „Aleph“, str. 69-72