Dvije bosanske i jedna hercegovačka

Dragan PAVELIĆ


Pitanje bez odgovora

- Zašto je tako i nikako ne može biti drugačije, nitko ne zna. Vjer­nici posvuda govore i u tome se slažu kako sve zna samo Onaj koji udešava svijet po svome - a u Njegovu namisao ionako se ne može proniknuti ...

Tako se pita i pitanje svoje raspreda jedan Bošnjo koji se i sada u našem društvu predstavlja kao "ovdje došljo, u zavičaju posro".

- Bosnom prođoše i osvajači i uhode i trgovci. U njoj zalutaše lutal­ice. Od nje ne odustaše ni uskoci, ni ubojice, ni luđaci, a progonima gonjeni, iz nje izbjegoše nebrojene izbjeglice. Za probisvjetima prispješe putopisci i zvjezdoznanci koji je opisaše i popisaše, a opet, kao da je triput začarana, do dana današnjeg osta Bosna zatvorenom knjigom.

Bosanci - svijet poseban, možeš ga ili samo voljet ili samo ne voljet ­kao da su na šutnju prisegnuli. Ako ne moraju, ne govore ni o onome što znaju bolje od drugih, ni o čemu razmišljaju više od trećih. Ne hvaleći ni jednima njihova zakona, takva im je ćud. Bosanska. Čini im se da će, ako progovore, ako pisnu, teško zažaliti, da će na muke biti bačeni, prije vremena i bez potrebe. Istina, s vremena na vrijeme ta šutnja, kojoj nikakav muk nije ravan, zakratko prestane. Nekima se jezik odriješi. No, ubrzo opet zavlada tišina. Ljudi se, koliko je moguće, suzdržavaju. Od riječi najlakše odustaju.

O njima, kao prostodušnim ljudima, svijetom kruže priče. Na njih oni pristaju, štoviše, bodre šaldžije i podrugljivce. I opet više slušanjem negoli riječju potvrđuju nešto o čemu, valjda, najradije svjedoče šutnjom ...

 


Grah

Svi !judi vjeruju u vradžbine i gatke. Samo je pitanje vremena vjeruju li više ili manje.

Bacanje graha stari je način proricanja sudbine u Bosni. Bacanje ptičjih kostiju još je starije, ali s koščicama nitko u nas ne umije gatati. Gatanje je ženska vještina. Nije dobar znak ako muškarac petlja s grahom! Štoviše, prava je bruka. Muškarac koji gata nije muško. Druga je stvar kad su u pitanju čini. Što jest, jest: u skidanju čini, muškjnje je bolje od ženskinja.

Tri su kod nas načina gatanja: bacanje graha, gledanje u fildžan i, kao treće, salijevanje strave. To treće, napola je gatka, napola vradžbina. Rije­tko se tko bavi tumačenjem snova, pogotovo gledanjem u karte ili dlan. To su ciganska posla.

Ako se čime ne pokvari, ako se ne uznemiri, grah zasigurno govori istinu.

Makar ga i stotinu puta uzastopce bacali, za istog čovjeka past će uvijek isti! Čak i ako je trudna, žena može sama sebi bacati grah. Kada se gata drugoj osobi, važno je zamijeniti jedno zrno. Ako se ne zamijeni, može doći do zabune. Takva zabuna može biti opasna. Samo savjesna osoba smije bacati grah. Kao u svakom poslu, tako i u tome, važno je imati lahku ruku.

Nura je pričala, a njoj treba vjerovati, kako su joj i sekretari oblasnih komiteta dolazili na gatanje. Po tri su limuzine znale čekati pred njezinom kućom. Upaljene.

Kad je jednom pitala svoju mater kako će protumačiti neki rijedak raspored zrnevlja, stara joj odgovori:

- Ne brini! Ne treba se zbog graha brinuti! S malo domišljanja, sve ćeš prepoznati. Vidjet ćeš, objasnit će ti se samo od sebe ...

Tako je i bilo. Mati joj još reče neka upamti ono najglavnije: svi, baš svi, vjeruju u vradžbine i gatke. Samo je pitanje trenutka vjeruju li više ili manje.

Travarka

Tek što je bila sasvim izgubila mjesečnicu, zamisli se nad sobom buduća travarka. Pristupi joj mati j reče:

- Jedno vrime minulo, drugo sinulo! Sada, kad su ti ruke čiste, posveti se travama! Budem li znala da sam za sobom ostavila travarku, manje ću se bojat smrti ...


- Pusti trave! Ima, mama, vrimena ...

- Nema, nema. Sutra, kad me ne bude, nećeš znati o čemu smo divanile.

Pitat ćeš se što je ono stara bulaznila ...

Onda je poče upućivati i opominjati.

- A kada dođe čas, kao što je meni došao današnji, nađi sebi naslid­nicu! Ne nađeš li, ucvilit ćeš sve koje su te rodile. U tom slučaju, dobro nas se čuvaj! Doći ćemo s toljagom u ruci i pelinom pod pazuhom - ja i sve tvoje babe i prababe s Huma i Zahumlja ...

- Sad me još i plašiš! - usprotivi se kći.

- Ne plašim te! Dušo moja, to se ja s tobom šalim. Travarskog se posla ne boj! Od njeg nitko nije susta - nećeš ni ti. A mnogima se ruke pozlatiše. Ne zaboravi, u tebi su, koliko pamtim, najmanje četiri travarska naraštaja!

***

Nakon što je iznudila obećanje, starica se zagleda u lonac pred sobom.

Prekriži se i u mrk uvarak baci prstohvat trave vodopije. Onda uhvati kćer pod ruku pa odoše obići bilje koje se sušilo u sjeni, na čaršafima. U prošarici voćnjaka, na razapetim konopcima, od jutros su visjeli cvjetovi mlade zove.

***

Nasljednica izađe na dobar glas. Raspolagala je s desetak, možda i više ljekovitih pripravaka. Služila je narodu pošteno. Njezini postupci bijahu jednostavni, a biljni sastojci dostupni. Meda, mliječi i pčelinjeg voska, nije nedostajalo. Maslinova ulja, također. Zestu je kupovala u mostarskoj apoteci. Tamo je, smatrala je, najčišća. Vodu je prokuhavala, plavi i bijeli papir izrezivala i fišeke, kao i mati joj, sama motala.

Dabome, pravila se morala pridržavati: ljekovite trave treba brati daleko od putova, daleko od planinskih ispaša, što dalje od ljudskih nas­tambi. Daleko od svega što ostavlja nečist i uznemirava biljni svijet ...

***

Ni ona ništa ne zapisuje. Ništa ne propisuje. S tajnom i bez tajne, sve joj stoji između ušiju i jagodica prstiju. Na njoj je da sasluša i izda lijek. I još nešto važno, od sveg najvažnije: s dvije riječi valja joj umiriti uznemirenog, opomenuti nemarnog. S dvije, ne više. Treća može biti suvišna.

 

Vrelo: „Priče iz Ilduzina jastuka“, str. 25-27