Fra Ivo


Dragan PAVELIĆ


Tamo u nas, u travničkome kraju, neprijateljski nastrojeni vojnici naprosto povileniše. Počeše tjerati katolike s njihovih ognjišta. Što ne protje­raše, na licu mjesta pogubiše. Preostalu čeljad, iskupljenu oko gučogorskog samostana, iskasapiše, a fra Ive oca, zamalo pa osamdesetogodišnjeg udovca, iz nekih razloga poštedješe. Najbliže mu rođake, ne pitajući nijednoga za ime i godište, pobiše. Slovom i brojem, njih jedanaestero. I ne bi im ni to dovoljno nego na divljački način obeščastiše starčev dom.

I do njega dođe vijest. Da ga, bogdo, nije našla nikada! Ali takve uvijek pronađu put! Ako treba hladnu rijeku savladati, savladaju je. Zatreba li neprijateljsku stražu prevariti, prevare je. Nema toga što neće učiniti, da ucvile čovjeka. Šuljaju se, pužu i migolje, samo da dospiju do nesretnikova uha. I otrov mu svoj, u nj, saspu. Eto, baš tako, i nikako drugačije, bi i u ovome slučaju.

Da ga braća ne vide, da ga ne čuju, fra Ivo otrča iz zajedničke sobe i sakri se u svoj budžak. Nakon jedno pola sata, obrisa suze i pohita se pomoliti, da u duši svojoj redovničkoj nasilnicima oprosti - prije negoli poželi osvetu.

U roditeljsku mu kuću useliše muhadžeri. Polijegaše svoje starce - gdje će nego na roditeljske krevete. Uz uzglavlja naguraše muhadžerske smotuljke. Pod jastuke uspomene. Križ sa zida skinuše i pod sećiju ga gurnuše. Zapališe vatru, da se ogriju. Posjedaše, da se odmore. Polijegaše, da prenoće. I ondje, svi do jednoga, ostaše. Godina je dana prošla, a odatle nemaju kud.

Ni putovi, ni mostovi nisu bili još slobodni, ni vrijeme se zimsko nije smi­rilo, a fra Ivo krenu svome selu u pohode. Da vidi što je od njega ostalo. Da odluči što mu je činiti. Dogura se nekako pod padinu — on zna kako — pa se poče osvrtati, ne bi li našao društvo za ostatak puta. Ali ne bi nikoga - ni da salazi, ni da uzalazi. (Nije vrijeme da se ikud kreće! Ukoliko nije bojevati, ukoliko nije bježati, najbolje je nikud ne mrdati.) Penjući se strminom, putnik se poče bodriti molitvom. Sinovski bijes stade Očenašom gušiti.


Bio je čovjek u najboljim godinama - u četrdesetima. Stasit, snažan i poletan. Spreman mnoga dobra djela poduzeti. Mnogoj se nevolji on već suprotstavio i mnogoga nevoljnika s krivog obratio na pravi put. A evo sada, ni do pola svoga puta nije došao, a poče ga nešto strašno kopkati: i u njega se pojavila potreba da se, kako bilo, zločincu osveti.

Ondje, na licu mjesta, ne zateče ubojice. Tamo se bio nastanio nekakav izgladnio svijet. Raščupani i bradati, podaše savijenih nogu?, sjedili su nepo­mično. Nisu puštali glasa od sebe. Žene im se, uvijek nečim zauzete, skupljahu kao ptice u jatima. Jedna s drugom udružene, lakše su se dogovarale. Lakše su se domišljale čime će nahraniti i obuti čeljad. Čime će poviti nejač.

Sažali se nad njima pridošlica, a svoga se jutrošnjeg bijesa zastidje. Pokaja se zbog ogorčenja. Rastuži se zbog tolikog ljudskog poniženja. Poče nevoljnike obilaziti i pomagati. Poče ih, u nestašici svakojakoj, hrabriti.

Tako je fra Ivo, čovjek junačan i srdačan, spasio svoju dušu. U vrijeme kada je spasiti dušu bilo najteže. Kada su bjesomučnici iz sveg grla vikali: Onaj koji se nije osvetio, nije se posvetio!

 

Vrelo: "Taveranka u Majdanu", str.73-74


Listopad 2015.