Ivan ARALICA
Did me poučavao svemu što je sam znao, tesanju, bušenju i piljenju drva, pa me poučavao i erotskom životu, na način kako ga je on vidio, u šaljivim i lascivnim pjesmama, u dosjetkama i aluzijama. Kad bi ga majka čula čemu me uči, rekla bi mu: »Ćako, ne uči ga tim šporkarijama!« »Što smeta, sada ili kasnije, ovo će ionako znati.« »E, vidi je«, rekao bi moj djed, kad bi susreo kakvu mladu, zamamnu seosku snašu, »ta bi na trn skočila!«
»Zašto na trn?« pitao sam dida. Nije mi bilo više od osam godina i nisam znao zašto bi žena, ma koliko bila bijesna, skakala na trn i namjerno se bola.
»E, zašto?! A šta ja znam zašto«, odgovarao bi did s pola volje. »Kad ti kažem da bi skočila.«
Potom bi se, budući je znao da je otišao predaleko i da mi je ostao dužan odgovor, promijenio od zločesta starca, koji grdi lijepe žene a dječake ostavlja bez odgovora, u strpljiva učitelja. Učitelja o pristojnom načinu ljubavnog života.
»Sinko«, rekao bi, »ne valja imati posla s tuđim ženama. Zapamti to!«
»Zašto ne valja?« pitao sam ga i to, kao što sam ga za bezbroj stvari pitao.
»Ne valja, kad ti kažem. Zašto? Pa, jedan tren radosti, sto dana žalosti.«
Kad sam odrastao, kad sam dozorio i sve saznao, odgovorio sam sam na upit, upućen didu, da u ljubavnoj ljušturi postoje dvije sjemenke: užitak, onaj »tren radosti« moga dida, i odgovornost, onih didovih »sto dana žalosti«. Otkako sam to sam sebi odgovorio, gledam i vidim da ljudi iz ljubavne ljušture rado uzimaju »tren radosti«, a nerado odgovornost prema partneru u ljubavi i prema plodu ljubavi. To što ljudi sve ranije stupaju u ljubavne veze, a sve se kasnije žene, možda će se moći i prebroditi, ali to što ljudi žele ljubovati do ludila, a ne žele rađati djecu, civilizaciju će naših dana, kao i prethodne, kad je njima ovladao takav svjetonazor, skupo stajati. Radi se o onim civilizacijama koje su hedonizam, u kojem i ljubav bitno sudjeluje, pretvorile u svoj cilj.
Moj bi se did začudio kad bi vidio kako današnji ljudi »tren radosti« vješto luče od »dana žalosti«, pretvarajući svoju ljubav u namjejno izjalovljenu žalost, to jest u prolaznost, prolazniju nego je ljubav ikad bila.
***
U Mostaru je neki uglednik držao pozdravni govor austrijskom caru Franji Josipu kad je putovao onim krajevima i svratio u hercegovačku prijestolnicu. Pozdravio ga je ovako:
»Mi smo sretni što dočekujemo svoga cara«, rekao je narodu. A prevodiocu: »Sad to prevedi!«
»Živio naš slavni i dragi car Franjo!« A prevodiocu »Prevedi i to!«
»Dosta nas je došlo da pozdravi našeg cara.« A prevodiocu: »Prevedi i to!«
»Koji se na moj poziv nisu odzvali, jebem im oca i mater«, rekao je narodu. A prevodiocu: »To ne prevedi!«
Zapamtite, kad slušate slatkorječive političare, ne vjerujte u pristojnost njihova izražavanja. Pred kulisama je govor politike isfriziran, blijed, sladak, enigmatičan, aluzivan, dobrohotan i superioran, a iza kulisa je grub, direktan, psovački. Iza kulisa psovka nije poštapalica, tamo je psovka osnovno sredstvo izražavanja, začudo, s velikim mogućnostima, a pristojna se rečenica javlja kao poštapalica.
Vrelo: „Pir ivanjskih krijesnica“ str.140-141