Ptica Neznanka


Bila sam ptica južnih gora. Ptica Neznanka (tako me Robovlasnik zove). Ptica pjevicaZnam to iz dubine vremena jer često se sjećanja vrate.Toga davnog dopodneva sletjela sam na grančicu pored njega (naveden u zagradi). Odmarao se na proplanku dok je čekao svoje prijatelje, gospodu Ulje i Akvarel.Imajući iskustva sa tim velikim dvonožnim bićima koja nisu bila agresivna, niti u mojoj primisli sposobna napraviti mi bilo što nažao,  mislila sam da je dobar i moj R (taj što je svojim ciljem, svojom samovoljom, iživljavanjem i neshvaćenom slobodom, odredio put moje sudbine). Vidjevši ozarenost u njegovim očima, s velikim zadovoljstvom i oduševljenjem pravila sam mu očaravajuće društvo. Njegova zatečenost mojom pjesmom nije me iznenadila. A i kako bi?  Jer, već sam imala bezbrojne nastupe, aplauze i divljenja gdje god su me čuli …i slušajući me s divljenjem zastajali…Pjevala sam u šumama, pod prozorima, u gajevima, u dvorištima.

Mi ptice, osim pjesme za uspavanke, za pokretanje inspirativnih vrela kod ljudi, gotovo ništa više i ne znamo. Valjda zato i ne činimo nikome zlo. Vidjevši u ljudima jedino oduševljenje, naklonost i ljubav prema meni, kasno sam shvatila da, možda samo u nekima, postoji i neslućena mržnja, sebičnost i sadizam. Nastavila sam hitrim skokovima, vrckanjem, elegantnim i artističkim umijećem zavođenja dala sam mu do znanja da među svojom vrstom, a vjerojatno i šire, predstavljam damu.

– Ni ne slutiš kako ćeš biti izuzetan primjerak u mojoj kući – odjednom i posve neočekivano je rekao, a sa lica mu je skliznula umiljatost i ljubav… koju sam jasno vidjela prije nego me uhvatio neobičnim trzajem i zazidao kamenjem ostavivši me zakovanu sa jednim malim otvorenima privremenim prozorom u svijet, onaj svijet koji je toga trenutka nestao iz moga utamničenog života.

– Čeka te tamo pozlaćena krletka – nastavio je – i neočekivano bogatstvo, uživanje i ljepota kućne atmosfere. A ja ću sada dolje… da bolove u ramenu podastrem plavozelenoj vodi Neretve (vjerujem samo u takvu medicinu). Nek me ljekoviti pijesak njeguje dok mi tjeme budu mazili valovi i vjetrovi počiteljske povijesti.
Bila sam slobodna ptica.

Hoće li ga jednoga dana (jer tugu mu nisam vidjela zbog čina ubojstva moje slobode i zbog moje buduće usamljenosti), pitala sam se dok je površno gledao umjetnike iz čijih su kistova cvjetale okamenjene gore, kule, stare kamene kuće, ptice i vodeni aktovi uhvaćeni u maženju sa suncem i kamenom.

Čula sam tada njegove riječi:

– Bi li gospodin Akvarel mogao nacrtati fascinantnu nadgradnju moje ptice, njeno neiscrpno bogatstvo nematerijalne egzistencije? Bi li mogao kistom oživjeti virtuoznu igru tijela i zjenica, njene sanjalačke i očaravajuće treptaje? Bi li uspio tu vanserijsku otmjenost i profinjenost, koja kao da ne pripada životinjskoj vrsti, tu nevjerojatnu gracioznost pokreta prenijeti na platno?

Ali, u svim godinama koje su prošle, nikada mene, svoju pticu, svoju igračicu koja virtuozno igra i zapanjujuće, anđeoski pjeva u dalekim šumama moje davne slobode, nije pitao:

– Što će od tebe ostati kad ti u krletki utrne i najograničenije znanje o slobodi, kad ti  nestane sjaj iz očiju i zapečati sudbina, kad utopiš svoj glas i iz grudi ti se odroni prazan pogled u maglu izgubljenog carstva na čijim si obzorima pjesmu Slobode nekoć pjevala?

Ja, tvoja jedina plava ptica iz čempresa južnih, iz šuma dalekih.

Tvoja tiha, nekoć vrckava i mlada, anđeoski zaigrana, tvoja nježna ptica Neznanka …?

Što će od tebe ostati kad ti u krletki utrne i najograničenije znanje o slobodi, kad ti  nestane sjaj iz očiju i zapečati sudbina, kad utopiš svoj glas i iz grudi ti se odroni prazan pogled u maglu izgubljenog carstva na čijim si obzorima pjesmu Slobode nekoć pjevala?

Ja, tvoja jedina


Kolovoz 2017.