SLUČAJ

Obadvoje su bili akademski obrazovani. Život im nije bio trnje nego dobro utabana staza sa običnom svakodnevicom ali i tajnovitim odlomcima. Gledajući sa strane, reklo bi se spoj mogućnosti i idealizma; ali nije bilo tako tako.

 

Odvjetnik gospođe Marije je ustao i počeo govoriti:

- Štovani sude! Ovaj spor koji zastupam u ime moje klijentkinje više je zdravstvenog tj. patološkog nego pravnoga karaktera. Na prvi pogled, reklo bi se, da je slučaj kompliciran, ali činjenice govore tome u suprot. Neću vam govoriti o njegovom čudnom ponašanju, niti o pretrpljenoj duševnoj boli ove jadne žene. Neću vam govoriti da je čak u posljednje vrijeme postao vidno nasilan. Želim vam samo pročitati nekoliko ulomaka iz njegovog dnevnika kojeg je često i pedantno vodio ovaj ludak. Dozvolite mi da ovaj slučaj nazovem pjesničkom ekstazom jednoga ludaka:

---------------------------------------------------------------

 

***

Našao sam, vjerujem da sam našao. U cijelom njenom biću ima nešto idealno, koje kao da nije od ovoga svijeta i koje daje krila mojim snovima. Ah, kako moji snovi prikazuju ljude drugačijima nego što su! Ona je plava, prozračno plava, neopisive su nijanse njene kose. Oči su joj plave, samo takve oči zanose moju dušu. cjelovita žena, žena koja postoji na dnu moga srca i pojavljuje mi se u oku, samo u oku.

O, tajanstvenosti! Kakva tajanstvenost? Oko?... Cjelokupni svemir je u njemu, ono ga vidi i ogleda se u sebi. Ono sadrži svemir, stvari i bića, šume, oceane, ljude i životinje, zalaske sunca, zvijezde, umjetnosti, sve, sve ono vidi, skuplja i nosi u sebi. U njemu je čovječija duša, čovjek koji misli, čovjek koji voli, čovjek koji se smije, čovjek koji pati. Pogledajte plave oči žene, one su duboke kao more, promjenjive kao nebo, lake kao lahor, bogate kao glazba, slatke kao poljubac, a prozirne i bistre da se iza njih vidi duša, plava duša koja im daje boju, koja ih oživljava i čini božanstvenim.

Doista, duša ima boju pogleda. Samo plava duša nosi u sebi snove; ona je svoje plavetnilo uzela od morskih valova i od nebeskog obzorja.

Oko! Razmislite o njemu! Oko! Ono upija vidljivi svijet da bi njime hranilo misao. Ono upija svijet, boje, pokrete, knjige, slike, sve što je lijepo, kao i ono što je ružno da bi tako oblikovali misli. A kada nas gleda, stvara u nama osjećaje nadzemaljske sreće. Ono nam nagovještava ono što nikada nećemo saznati, ono nam pokazuje da je realnost naših snova samo prezriva gadost.

 

***

 

Volio sam je zbog njenog hoda.

„Kao ptica samo korača, osjeća se da ima krila“, rekao je pjesnik.

Kad prolazi, osjeća se da je od drugačije rase nego obične žene. Kada je prolazila pored mene, odjek savakog njenog koraka izazivao je uzbuđenje u mome srcu, a kad se svlačila ispuštajući iz ruku svoju haljinu, izvlačeći se bestidna i blistava iz rublja koje je padalo oko nje...oh, što sam osjećao? Ne znam ni sam! U trenutcima ljubavnog zanosa iz njenih usta nazirao sam vlažni vrh ružičastog jezika koji je podrhtavao, kao u nekog gmizavca. Njeni otežali kapci dizali su se polako, otkrivajući onaj njen strasni i izgubljeni pogled za kojim sam ludovao.

 

***

 

Sutra se s njom ženim. Bojim se... bojim se tolikih stvari...

 

***

 

Trebalo bi voljeti, izbezumljeno voljeti, ne gledajući biće koje volimo. Jer vidjeti znači shvatiti, a svatiti znači prezreti. trebalo bi voljeti opijajući se voljenim bićem, kao što se opijamo vinom, tako više ne znamo što pijemo. Piti, piti, piti, bez predaha, dan i noć.

 

***

 

Zamijetio sam jednoga dana da sam joj počeo biti dosadan. Vidio sam to u njenim očima kada se budila. Nagnut nad njom bdio sam svako jutro nad njenim prvim pogledom. Očekivao sam ga obuzet bijesom, prema toj zvijeri koja je spavala, a čiji sam bio rob. A kada bi se pokazalo plavo bljedilo njezinih zjenica, ono plavetnilo tečno kao voda, još malaksalo, još umorno, još bolno od skorog milovanja, osjetio bih naglu vatru koja me pekla i dovodila moju strast do očajanja. Kada sam toga jutra otvorio oči, ugledao sam njen ravnodušni i sumorni pogled koji nije odražavao nikakvu želju.

 

***

 

Kako je sve žalosno i ružno, uvijek isto, uvijek odvratno! Počinjem sanjati o jednoj ljepšoj, plemenitijoj zemlji; moja siromašna mašta je napuštala ovaj prostor u kojem se teško diše.

 

***

 

A ja sam je uzeo za ženu; poslušao sam glupi zanos koji nas upućuje na žensko. Ona je moja žena. Dok sam idealno čeznuo za njom, ona je za mene predstavljala neostvariv san koji je trebao svakog časa da se ostvari.

Od onog časa kad sam je držao u svome zagrljaju, ona je za mene postala biće kojim se priroda poslužila da bi prevarila sve moje nade. Da li ih je prevarila? Nije. A ipak mi je dodijala. Dodijala mi je toliko da je ne mogu više dodirnuti, dotaći rukom ili usnama a da u srcu ne osjetim gađenje. Ne osjećam, možda, gađenje prema njoj, nego osjećam jedno mnogo gore, mnogo veće gađenje, gađenje prema ljubavnom zagrljaju koji mi se čini tako ponižavajući i koji je za sva čista bića postao sraman čin koji treba kriti, o kome se samo tiho govori crveneći...

 

***

 

O, ljudska puti, zavodljivo živo đubre, trulež koja se kreće, misli, govori gleda i smije se, put u kojoj hrana previre, ona je ružičasta, lijepa, zavodljiva, varljiva poput duše.

------------------------------------------------------------------

 

Završivši čitanje ovih ulomaka odvjetnik nastavi:

- Pristojnost me uvaženi sude, sprječava da i dalje izlažem neobična priznanja ovog ludaka, sramotnog idealiste. Ovo što sam sada pročitao bit će dovoljno, smatram, da oscijenite ovaj slučaj duševnog oboljenja, manje rijetkog no što se misli u naše doba histeričnog ludila i razvratne dekadencije.

Smatram, dakle, da moja klijentkinja ima više no ma koja druga žena pravo da zatraži razvod braka s obzirom na izuzetan položaj do kojeg ju je dovela neobična čulna nastranost njenog muža.

 

pv