Udarac o dvorska vrata


Franz KAFKA

Bilo je to ljeti za vrućeg dana. Na povratku kući pro­lazio sam sa sestrom kraj dvorskih vrata. Ne znam je li ona udarila o vrata iz obijesti ili iz rastresenosti ili je samo zaprijetila šakom, a nije ni udarila. Sto koraka dalje na glavnoj cesti koja je zavijala ulijevo, počinjalo je selo. Mi ga nismo poznavali, ali odmah iza prve kuće izašli su pred nas ljudi i davali nam znakove prijatelj­ski, ili na opomenu, ili čak s užasom, pognuti od užasa. Pokazivali su prema dvoru, kraj koga smo bili prošli i podsjećali nas na udarac o vrata. Vlasnici dvorca će nas optužiti, smjesta će početi istraga. Ja sam bio vrlo miran, a umirivao sam i sestru. Ona vjerojatno nije ni udarila, a da je i udarila, zbog toga se nigdje na svijetu ne vođi istraga. Nastojao sam to također objasniti lju­dima oko nas; oni su me saslušali, ali su se uzdržali od suda. Kasnije su mi rekli da će biti optužena ne samo moja sestra nego i ja kao njezin brat. Ja sam odmahnuo sa smiješkom.

Svi smo gledali unatrag prema dvoru kao što se pro­matra dalek oblak dima i čeka na plamen. I zaista, usko­ro smo vidjeli kako kroz široko otvorena dvorska vrata ulaze konjanici. Podigla se prašina, zastrla sve, samo su svjetlucali šiljci visokih sulica. I tek što je četa nestala u dvorcu, čini se da je odmah okrenula konje i bila već na putu k nama. Gurao sam sestru od sebe, ja ću sam sve izvesti načistac, rekao sam. Ona se ustručavala da me ostavi samoga. Rekao sam da se mora bar presvući i stupiti pred gospodu u boljoj haljini. Konačno je poslušala i dala se na dugi put do kuće.


Već su konjanici bili kod nas, još su s konja pitali za moju sestru. Ona trenu­tno nije ovdje, odgovoreno im je plašljivo, ali će kasnije doći. Odgovor je bio primljen gotovo ravnodušno; važno je, činilo se prije svega, da su našli mene. Bila su to uglavnom dva gospodina, sudac, mlad, živahan muška­rac i njegov tihi pomoćnik, koga su nazivali Assmann. Zatražili su od mene da uđem u seljačku kuću. Polako, mašući glavom, opirući se o naramenice, pošao sam pod oštrim pogledima gospode. Još sam gotovo vjerovao da će dosta jati jedna riječ da oslobodim sebe, gradskog čo­vjeka, od tog seljačkog naroda, pa još i časno. Ali kad sam prekoračio prag sobe, rekao je sudac koji je bio skočio naprijed i već me očekivao: »Žao mi je ovoga čovjeka.« Ali bilo je izvan svake sumnje da time nije mislio na moje sadašnje stanje nego na ono što će mi se dogoditi. Soba je više sličila na zatvorsku ćeliju nego na seljačku sobu. Velike kamene ploče, mrak, potpuno goli zid, negdje uzidana željezna karika, u sredini nešto što je bilo napola prična, a napola operacioni stol. Bih li ja mogao okusiti i neki drugi zrak osim zatvorskog? To je veliko pitanje ili, štaviše, bilo bi to pitanje kad bih još imao izgleda na oslobođenje.

 

 

 

Vrelo: „Pripovijetke II“ str.136-137