Ilija iz Vijake

Boško ANDRIĆ


Župa vijačka iznjedrila je nekoliko osoba koje su ostavile neizbrisiv trag u njezinoj i bosanskohercegovačkoj povijesti. Matija je Divković otac bosanske književnosti, fra Filip Lastrić otac bosanske historiografije, a Ivica Matić gotovo pa otac bosan­ske filmske umjetnosti. Svi su oni po­znatiji izvan Vijake nego u svom rod­nom kraju što je opet za neku drugu priču.

Međutim, u Vijaci je jedan još za života spominjan više nego sva trojica naprijed navedenih njegovih predaka. Ilija Lukić. Ićo. Ićko. Na pitanje! kad je rođen, odgovorit će: "Uz rat!" To ga dođe 1943. godine. Sin je Mar­ka i Mare. Djelomično je retardiran. Jedni misle da je od rođenja, a drug da je nekada dobio udarac i od tada što bi se reklo, ima problema u ophođenju. Kad se sabere njegov dosadaš­nji život nedvosmisleno je da je bio težak. Trnovit. Bolan. Turbulentan. I vedar. Da, teško za shvatiti.


Krenuo je bio Ilija i u školu. Jedno vrijeme. Majka bi mu donosila ručak na sate. I danas zna reći kako su od njega drugi prepisivali, iako nikada nije naučio ni čitati ni pisati. Dok je otac Marko pravio sepete i kuće po vijačkim selima, Ićo je s majkom Marom hodio po stazama i vrletima u podnožju planine Zvijezde. Neki biih zadirkivali, oni bi se branili nekada i psovkom, valjda znajući da to njima neće biti upisano u grijeh. Majku su zvali Marača i vječno je za one koji su na bilo koji način vezani u Vijaci ostala izreka: "Eto vas k'o Ilija i Mara­ča!" Izraz je to i za zaljubljene parove, za braću, prijatelje, muževe i žene.

Kada je odrastao, Ilija je obilazio i kavanu. To će biti mjesto gdje je godinama stjecao znanje i kupovao što­sove od lokalnih šereta. I sve upijao. Bio je to njegov drugi dom. Jedini je on uvijek imao ispred sebe pića i ića po želji. Niti je sijao, niti žeo, nije imao ni smočnice, a Bog ga je hranio! E, sad, zašto ga je Bog izabrao za tu ulogu nije na nama da o tome glavu razbijamo.

Kada je započela njegova "veza" s fratrima vijačkim, nitko ne zna. Od malena svakako. Godinama je bio zvonar crkve vijačke. Bilo mu je to jedino stalno radno mjesto. I nije samo zvonio, i u crkvu je redovito hodio. Do dana današnjeg. Jedini je koji je uspio igrati na dvije karte: vi-siti u kavanama, popjaniti se i ostati u dobrim odnosima s crkvom kato­ličkom. I tamo i ovamo imao je do­bre razloge za uzajamnu miroljubivu koegzistenciju.

Volio je ponekad popit', ali rijetko se događalo da ga nitko ne časti. Jedne prigode nije imao sreće. Razmišljaju­ći kako da dođe do pivkana, jednom od svojih "školskih" vršnjaka naredio je usred kavane da klekne, što je ovaj i učinio. Glumeći paroka, pita ga Ićko je li štogod zgriješio. Kako "vjernik" nije bio grešnik, pitao ga je je li išao kod tuđih žena. Kad je ovaj odgovo­rio da nije, Ilija je komentirao: "E, vidiš to ti ne valja!" I na kraju zamislivši se reče: "Za pokoru ćeš izmoliti jedan Očenaš, jednu Zdravomariju, jednom Slava Ocu i paroku pivu!" i u tom trenutku lupnuvši šakom od stol. Puna kavana svjedočila je samo jednom u nizu njegovih "bisera" koji se svakodnevno prepričavaju.


Znao je često i pretjerati u piću. Tako ga jednom ugledaše pijana kako tetura putem. Pitaju ga što se napio. Ilija uporno odbija i tvrdi da je trijezan. Pa šta si onda radio u kavani - pitaju ga. Pa iš'o se napit vode!

Relativno rano ostavši bez oca, ži­vio je s majkom. Bili su zaštitni znak Vijake. Mara je u hodu plela čarape, a Ilija je u stopu pratio. Dobro se sjeća pisac ovih redova kada je Mara na nje­govoj svadbi izvadila novčanicu kao dar. Mlada nije prihvatala, ali mlado­ženja jest. Morao je jer bi se Mara na­ljutila. Bilo je pokušaja da ih smjeste u starački dom. Međutim, niti je Vijaka mogla bez njih, niti oni bez Vijake.

Ilijina majka umrla je nekoliko godina prije posljednjeg rata. Ilija je ostao sam i nije se mnogo toga promi­jenilo u njegovom životu. Nastavio je sam praviti kruh, ražljevu i pitu. Ku­šao sam nekoliko puta i skidam kapu. Ratni pokliči nisu zaobišli ni Vijaku. Valjalo je bježati. U Kiseljak. Ilija je smješten u osnovnu školu. Znao je proviriti u ured Općinskog povjeren­stva Vareš. Bio je to znak da se ispali­mo zajedno vani. Trebalo je Ići štošta i pomagali smo. Imao je nekada više nego drugi. Ne iz sažaljenja. Bio je i u Kiseljaku omiljen.


Prvu mogućnost iskoristio je i vra­tio se kući u Vijaku. No, policija ga je znala nekoliko puta vraćati natrag u Kiseljak. Dok im konačno nije dodi­jalo. I kao i ostali sve nanovo. Jedne prigode kupajući se u vreloj vodi, jer je bio pod utjecajem maligana, dobar dio kože je bio spržen. Zahvaljujući susjedima i liječnicima vrlo brzo je bio opet kao nov. Iako su mu pripri­jetili da će umrijeti ako bude počeo piti, nije se na to puno obazirao. I dalje uživa u pivi ili rakiji i živ je da življi ne može biti. Znaju i liječnici pogriješiti.

Prije desetak godina gradili smo novi župni ured. Svaki dan bio je na "radnom mjestu". Uz miješalicu za beton. I na ručku i kavi. I zvonio u podne. Znao je i nestati u nepozna­tom pravcu. Nekako u doba kada je sagrađena kuća za svećenike, ispade prigoda da se pravi kuća i Iliji. Odre-diše skrbnika koji se već brinuo o njemu - Agusta i njegovu suprugu Marinu. Kuća niče odmah iznad crk­ve. Tako joj Ilija dođe još bliže.

Bi i blagoslov i fešta pri useljenju. Glazba i gosti s darovima. Došli sa svih strana. Ićo je u prizemlju, a obi­telj Peštić u potkrovlju. Dogovor je kada Ilija umre da kuća, normalno, ostane Agustu i Marini, koji se s to­liko nježnosti brinu o njemu. Ali, ne lezi vraže! Ilija voli reći: "Pa ja, kad oni umru kuća će meni ostati."

Posta Ićko pravi gospodin. Pod kontrolom. Obrijan, počešljan, nama­zanih cipela, čist i uspravna hoda. Po prvi put nakon toliko godina. Bog je učinio čudo. Ilija je, vele, isti kao i prije dvadeset godina. U kući ima sve. TV, frižider, cvijeće, telefon. Nema jedino tableta. Nitko ga bolesna nije vidio.

Zna navratiti u Internet klub. Pi­tam ga šta piše na jednom od papira. Pa, olovka - Ilija će k'o iz topa. E, le­gendo, imaš pivu!

Kada se duže zadrži u trgovini, zna ga Agust i tražiti. Vidjevši Agu-sta, ostali mu dojave da ide i da je ljut. Agust s vrata pita: "Tko je to ljut!" Ićko će: "Pa, feferon, valjda znaš!"

Ovoga ljeta Iliji u čast je svečano puštena i česma u blizini njegove

kuće pokraj puta kojim hode vjerni­ci. Kao i svake godine u Vijaku je po­hrlio veliki broj iseljenika na godišnji odmor. I da obilježe vijački patron -Sv. Anu. I usput vide Iliju i daruju ga. Najviše njega i paroka. S tom razli­kom što Ilija, dok Vijačani iz zapad­nih zemalja borave u rodnom kraju, nas ne poznaje. Često zna zapitati: "Koji si to ti?" Kad sve prođe, negdje oko Gospojine, opet mu se "vrati" sjećanje. Jest, da se novac sada troši namjenski. No, uvijek se Ićo ogrebe u naturi. Za pivu.


O Iliji Lukiću se vjerojatno može napisati manja knjiga. Samo veselih dogodovština ima za pola knjige. U ovog ljeta otvorenoj krčmi u domu kulture postavljene su slike ljudi iz vijačkog kraja. Jedino Ilija ima dvije. Neka. I kad mu rakiju nude on traži - dvije. Kaže da nije došao na jednoj nozi. Tko zna koliko će dugo živjeti. Ubrzo će 70 godina. U Vijaci su mi­šljenja tko doživi te godine dalje je lakše. Tako je poslije rata. Takvima izgleda Bog ne pomaže nositi teret, ali im jača ramena.

Siječanj 2012.