Nema više Brune Bušić

Nama je najstrašniji nauk o neodporu protiv zla,

terpno držanje spram zla.

Ante Starčević

Mladen SCHWARTZ

Hrvatska nacija siromašnija je za jednog od svojih najboljih ljudi i bogatija za jednu plemenitu žrtvu, za jednog hrvatskog heroja, sveca i mučenika. Strašna je i nevjerojatna vijest o Bruninoj smrti, kao što je strašna i nevjerojatna sama smrt. Ona ga je zatekla u punom naponu snage, u intenzivnoj djelatnosti na oslobađanju domovine. Pao je u noći, idući ulicom sam, ubijen kao pas od zločinačke udbaške ruke.

Neprijatelj je dobro znao koga i kada treba odabrati za slijedeću žrtvu. Domovinska opozicija počela je upravo stjecati još neviđenu snagu, njezine veze s iseljenom Hrvatskom postale su Bruninom zaslugom tješnje i dublje. Ovom je gibanju trebalo zadati smrtni udarac: usmrtivši njegovog duhovnog oca i upornog djelatnika. Suđenja koja se upravo održavaju u Zagrebu samo su drugi vid ove Udbine protuofenzive. Poniženje koje je Jugoslavija doživjela »slučajem Bilandžić«¹²⁵ trebalo je brže-bolje izgladiti »uspjehom« na drugoj strani. Nitko to nije očekivao, a svi su potajno slutili i strahovali da će se dogoditi. Sam je Bruno na to bio izravno upozoren, ali je on ponajmanje bio sklon misliti na svoju vlastitu sigurnost.

Ovo podlo, zaplotnjačko umorstvo ne će razbiti hrvatske osloboditeljske redove. Prevarili su se oni koji su mislili da će likvidacijom Brune Bušića spasiti Jugoslaviju. Gnjusni je čin znak njihove slabosti, zdvajanja i panike. Pokazuje da im na spisku njihovih samoupravnih i nesvrstanih ideala nije ostalo ništa osim grube sile, kriminalnog bezumlja. Zločinac je odao svoju tajnu: njemu se klima tlo pod nogama i da ne bi bio suočen sa svojom neminovnom propašću, uništava drugog. I opet na svoju štetu, jer se iz začaranog kruga svojeg nestajanja s lica Zemlje više ne može ispetljati. Bruno je živ nadahnjivao, oduševljavao i vodio; on će to i mrtav dalje činiti, i mrtav živjeti.

Ubojice su svojim zločinom nehotice pokazale tko je taj koji im je smetao, koji im je bio pogibeljan. Ubile su čovjeka nad čijom se smrću mi živi stidimo što smo preživjeli, a njega nema. I uistinu nema više Rose Harambaše, nema jednog od najsvestranijih hrvatskih ljudi - pjesnika i političara, djelatnika i znanstvenika, sanjara i čovjeka Brune Bušića. Umro je jer je živio prema načelu da život ima smisla samo onda ako može biti žrtvovan za nešto što je od života više. Iza njega ostaju djela koja za njega govore. Da bi se njegov gubitak primjereno osvetio, ne smije ostati na nekrologu!

Bruno Bušić umro je u Parizu, gradu koji je toliko volio. U onaj grad koji je pak volio više od svih, svoj Zagreb, prenijet ćemo njegove smrtne ostatke onoga dana kada u Hrvatskoj budu vladali Bog i Hrvati.

(Hrvatski list I; 4-5 = studeni-prosinac 1978.,

Mainz, str. 3)

¹²⁵ Riječ je o Stjepanu Bilandžiću, kojega je Jugoslavija tražila od Savezne Republike Njemačke da ga izruči zbog »terorizma«. Bilandžić nije izručen, zahvaljujući čvrstom stavu nekih članova zapadnonjemačke vlade kao i kardinala Hoffnera, nadbiskupa Bilandžićeva grada Kölna.

Vrelo: „Bruno Bušić Junak-Prorok-Mučenik“, str.103-104

Kolovoz 2016.

••• NEKE STVARI I OSTALO •••

(...) No, on podiže glavu prema oblacima, kao da broji ptice. Mislim: "To je jednostavno nemoguće! To nije izvedivo! To s ljubavlju nema nikakve veze!" Koliko su mi puta prijatelji odobravali i potvrđivali, i koliko su mi puta rekli: "Zaš, nisi ti tako glup kako izgledaš'"!

Bacio sam pogled prema dolazećem glasu. Onaj čovjek sa tamnoplavim šalom stajao je preko puta stola.

─ Oprostite, je li slobodno?

Kakvo je to pitanje? Što ono zapravo znači? Možda ništa. I prije nego sam otvorio usta, on je već sjeo. (...)

─ Odakle si?

─ S Plehana

─ Uh

Zašto „uh“! Mnogi ne znaju ni gdje je Plehan i Derventa, ali znaju da treba kazati ovo „uh“. Čovjeku je teško povjerovati da se tako nadaleko mogao provući sumnjiv glas o jednom kraju. Ispada nekako da na Plehanu ljudi ništa drugo ne rade nego se samo tuku i bodu noževima. No da u ovim glasinama ima i dobre istine, to se svakako mora priznati.

Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca:

─ Kakvi su to Hrvaćani?

─ Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. (...)

Postoje, naime, u našem životu velike i male borbe. Boljerečeno veliki i mali bljeskovi. Veliki su, naprimjer, ljubav na prvi pogled, shvaćanje abecede i tablice množenja, vožnja motorom kada je sunce za leđima, spoznaja da imamo novi akomulator u autu. I tako dalje. Ali ima i onih manjih bljeskova - (...)

Godine su prošle, stol je raspremljen, gotovo

svi pozvani su mrtvi a poneki su još u ratu.

Ali na stolnjaku uspomena za nekolicinu koji su još živi, lakrdijaši pamćenja igraju se po cijeli božiji dan.

Kao što nam oblaci pokazuju smijer vjetra visoko iznad nas, tako isto najlakši i najslobodniji duhovi jesu, u svojim smjerovima, prognozeri vremena koje će doći. Vjetar u dolini i mišljenja koja se danas nude na trgu ne znače ništa za ono što dolazi, nego samo za ono što je bilo.

U svezi knjiga a i svega drugog možeš pisati na:

info@posavski-vremeplov.com

Mirko Popović - Po prahu uzvodno

••• ČITAONA •••

••• PAJDAŠI •••

••• P V •••

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević