Nema više Brune Bušić

Nama je najstrašniji nauk o neodporu protiv zla,

terpno držanje spram zla.

 

Ante Starčević

 

Mladen SCHWARTZ

 

Hrvatska nacija siromašnija je za jednog od svojih naj­boljih ljudi i bogatija za jednu plemenitu žrtvu, za jednog hrvatskog heroja, sveca i mučenika. Strašna je i nevjerojat­na vijest o Bruninoj smrti, kao što je strašna i nevjerojatna sama smrt. Ona ga je zatekla u punom naponu snage, u intenzivnoj djelatnosti na oslobađanju domovine. Pao je u noći, idući ulicom sam, ubijen kao pas od zločinačke udbaške ruke.

Neprijatelj je dobro znao koga i kada treba odabrati za slijedeću žrtvu. Domovinska opozicija počela je upravo stjecati još neviđenu snagu, njezine veze s iseljenom Hr­vatskom postale su Bruninom zaslugom tješnje i dublje. Ovom je gibanju trebalo zadati smrtni udarac: usmrtivši njegovog duhovnog oca i upornog djelatnika. Suđenja koja se upravo održavaju u Zagrebu samo su drugi vid ove Udbine protuofenzive. Poniženje koje je Jugoslavija doži­vjela »slučajem Bilandžić«125 trebalo je brže-bolje izgladi­ti »uspjehom« na drugoj strani. Nitko to nije očekivao, a svi su potajno slutili i strahovali da će se dogoditi. Sam je Bruno na to bio izravno upozoren, ali je on ponajmanje bio sklon misliti na svoju vlastitu sigurnost.

Ovo podlo, zaplotnjačko umorstvo ne će razbiti hrvat­ske osloboditeljske redove. Prevarili su se oni koji su mi­slili da će likvidacijom Brune Bušića spasiti Jugoslaviju. Gnjusni je čin znak njihove slabosti, zdvajanja i panike. Pokazuje da im na spisku njihovih samoupravnih i nesvrsta­nih ideala nije ostalo ništa osim grube sile, kriminalnog bezumlja. Zločinac je odao svoju tajnu: njemu se klima tlo pod nogama i da ne bi bio suočen sa svojom neminovnom propašću, uništava drugog. I opet na svoju štetu, jer se iz začaranog kruga svojeg nestajanja s lica Zemlje više ne može ispetljati. Bruno je živ nadahnjivao, oduševljavao i vodio; on će to i mrtav dalje činiti, i mrtav živjeti.

 

Ubojice su svojim zločinom nehotice pokazale tko je taj koji im je smetao, koji im je bio pogibeljan. Ubile su čovjeka nad čijom se smrću mi živi stidimo što smo preži­vjeli, a njega nema. I uistinu nema više Rose Harambaše, nema jednog od najsvestranijih hrvatskih ljudi - pjesnika i političara, djelatnika i znanstvenika, sanjara i čovjeka Bru­ne Bušića. Umro je jer je živio prema načelu da život ima smisla samo onda ako može biti žrtvovan za nešto što je od života više. Iza njega ostaju djela koja za njega govore. Da bi se njegov gubitak primjereno osvetio, ne smije ostati na nekrologu!

 

Bruno Bušić umro je u Parizu, gradu koji je toliko vo­lio. U onaj grad koji je pak volio više od svih, svoj Zagreb, prenijet ćemo njegove smrtne ostatke onoga dana kada u Hrvatskoj budu vladali Bog i Hrvati.

 

(Hrvatski list I; 4-5 = studeni-prosinac 1978.,

 

Mainz, str. 3)

 

 

 

125 Riječ je o Stjepanu Bilandžiću, kojega je Jugoslavija tražila od Savezne Republike Njemačke da ga izruči zbog »terorizma«. Bilandžić nije izručen, zahvaljujući čvrstom stavu nekih članova zapadnonjemačke vlade kao i kardinala Hoffnera, nadbiskupa Bilandžićeva grada Kölna.

 

Vrelo: „Bruno Bušić Junak-Prorok-Mučenik“, str.103-104

 

Kolovoz 2016.