Skica za portret moje majke


Vesna MUTAPČIĆ - ŠIMUNOVIĆ


Promatram lice srebrokose starice i razmišljam koliko se života, koliko brižnosti udjelo u svaku njezinu vlas. I je li ih baš tuga ponajviše obijelila... Igraju živo preda mnom njezini izmoreni prsti da bi, grešnoj i nedostojnoj meni, ovog puta sitnom iglicom načinili još jednu radost. Možda isto tako sićušnu kao što je igla kojom upravo šije, ali toplu, srdačnu, ljudsku.

I znam, kad sam sa sobom i kada mogu bistrim očima prodrijeti u njezinu bistrinu i svojim srcem u njezinu čistoću i tananost dušnih stru­na, koliko je dobra i velika ta krhka i bolešću još skrhanija žena. Znam tada za sve njezine boljke. Rečene ili prešućene zauvijek. Vidljive ili ne­vidljive - zauvijek. Znam s koliko napora ustaje i obavlja čak i najlakše poslove. Ali, čini to uvijek. Oduvijek. Za mene, za nas.

A znam i to odakle crpi svu tu silnu fizičku i duhovnu snagu. Ima ona svoje nepresušno vrelo s kojega se skromno i umjereno, strpljivo i po­božno napaja svakog dana.

Cijeli kaleidoskop uspomena, slika, fragmenata događaja i osjećanja ispisan je u svakoj njezinoj bori i stoga joj lik često blista mirom, pomirenošću sa sudbinom, a ja mu vidim mnogostruke odsjaje. U tom kalei­doskopu možda je sve podjednako važno i dragocjeno. I kutijica ljubav­nih bisera, prvi njezini vezovi, crteži, svijet časnih sestara, molitve, bakin vrt u Varaždinu, čak svaka starinska teglica zimnice s pomnjom kakva u ovom surovom svijetu više nema mjesta spravljena. I sitne pa­kosti s braćom, okićene jelke, živopisni Uskrsi, batine, neobične dječje željice...

Ta moja staričica je letjela. I to. I uzletjela više no što i misli u svo­joj skromnosti. Letjela je i preletjela i sam rat i bezbroj smrti i ne­sreća. U pravom avionu sa pravim krilima (poput Exuperyja) spustivši se baš nijednom u rugobu neljudskosti i surovosti koje ratni vihori posvuda nose.


Staričice moja! Majko! Rekoh samo mrvicu od onog što znam o tebi, a što može stati na ovaj komadićak papira. A, nadam se, želim i vjeru­jem da ću ti posvetiti mnogo više prostora - jer si zaslužila i to i mnogo više.

Toliko se i nakon 50 godina ponosiš svojim avionom, krilima i pado­branom, a možda i ne slutiš da krila već imaš i sama. Skupocjenija i moćnija od onih kojih se stalno prisjećaš. To su ona koja će stići s tobom gdje god ti poželiš.

Malo smo se poznavale, malo razumjele. Nisam umjela na vrijeme i na pravi način upotrijebiti krila niti piti s izvora poput tebe.

I budući da sam upravo ja tvoja najveća patnja i briga, želim od sveg srca da, kada kreneš strelovito svojom sunčanom i zvjezdanom puta­njom, da mi kadgod iz svojih visina mahneš bijelom maramom, a da ti ja svaki put odmahnem raširenom, čistom i zdravom dušom, da te svečano i smjerno otpozdravim purpurnom maramom svog srca bez ijedne sjenke zla.



Kolovoz 2015.