Titovi unutrašnji sukobi


Tihomir DUJMOVIĆ

 

     U političkom smislu, tko je odgovoran za Bleiburg?

-     Tito je upravljao time. On i Kardelj su bili gore, a Đilas je bio odsutan. Mobilizirao je srpsku vojsku, poslao te mlade Srbe tek odjevene u vojno odijelo, nenaoružane dovoljno, neuvježbane, na frontu u Slavoniju, gdje su ih ustaše potukli. To je izvedeno da se unaprijed uništi opozicija u Srbiji. To je bila dopuna uništenja hrvatske opozicije s Bleiburgom.

Ipak je dominantno uvjerenje u Hrvata da ih je Zapad ne samo izdao već i da je odgovoran za Bleiburg?

- To je djelomično točno, ali postoji i druga strana. Da su Hrvati ostali u Zagrebu i produžili borbu s Titom, kao što su Englezi bili nezadovoljni Titom (Churchill je smatrao da ga je Tito izdao), podupirali bi hrvatski otpor. Ali sada kad su oni napustili sve i došli tamo, sada kad je Tito bio vlast, sada je trebalo činiti usluge Titu da ga dobiješ na svoju stranu. To je bilo kupovanje Tita sa strane Engleza.

Ostavljate li kakvu mogućnost da je Engleska tada odigrala negativnu ulogu?

-    Neki tvrde da Englezi nisu htjeli intervenirati, da ne bi sad par­tizani Slovenci zauzeli Korušku pa onda put Udine – Klagenfurt - Beč. Tu je osnovna engleska trgovina! Jer da si ratovao protiv Tita u Zagrebu, bio bi podržan od Engleza. Gledajte, kako su En­glezi postupili u Albaniji! Čitao sam knjigu komandanta engle­ske vojske i engleske misije koja je komandirala onim engleskim snagama koje su poslije 1943. zauzele Albaniju, onaj dio bliže moru. Kad su napustili Albaniju, došla je direktiva da nijednog Albanca koji je s njima surađivao ne uzmu sa sobom. Šef sam pripovijeda: imao je jednog Albanca, tj. Vlaha iz Albanije, opo­zicionog komunista, „buharinca" i „dimitrovca" u Moskvi, po­znavao je i Tita (bio je engleski politički savjetnik u neku ruku). No ni toga on nije uzeo sa sobom. Znao je to nekoliko dana prije, barem mu je mogao dati savjet da pobjegne u Italiju, ali ostavio ga je na mjestu i izručio partizanima. Htjeli su uspostaviti dobre odnose, koliko su mogli, s pobjednicima partizanima. Vidite, to je vražja svjetska politika...


Postoji jedna teorija koja je nedavno i publicirana. Ona postavlja tezu da je Tito 1945. imao ekspanzionističke ambicije osvajanja Austrije, pa čak i dijela Italije, i da je tu isto tako nastao jedan od sukoba sa Stalji­nom, da je bio toliko neobuzdan na kraju rata. Kako Vi na to gledate?

- Ne, to je jedan sekundarni trenutak. U odnosu između Staljina i Tita postoji principijelna i sekundarna linija sukoba. Ovo što me pitate su trenuci sekundarnog sukoba. Tito je zaista imao ek­spanzionističke zamisli prema Koruškoj i Trstu. Naime, Slovenci su bili njegova glavna potpora i ideološka baza. Njegov savjet­nik broj jedan, još iz Moskve, bio je Kardelj. Oni su se upoznali u Moskvi u zimi 1935. kad je Tito došao tamo. Kardelj je onda bio đak Lenjinske škole. Bilo je to nešto kao komunistička akademija Kominterne, najviša škola za kandidate za najviše funkcionare, za članove Politbiroa. I to samo na četiri jezika: ruski, njemač­ki, francuski i engleski jezik. Prema nekim verzijama i Tito je bio uključen u tu školu, ali on o tome nije govorio. Dakle, tu su se Kardelj i Tito našli. Osim toga, neutralna pozicija Slovenaca u na­cionalnom sukobu Srba i Hrvata, učinila ih je posebnim faktorom povjerenja Rusa, ali i njihovim instrumentom. Jer Rusi su nekada više forsirali hrvatske zahtjeve na račun Srba, više su vodili kam­panju protiv hegemonizma. U drugoj prilici više bi vodili kam­panju protiv hrvatskog šovinizma i desničarstva i hrvatskog na­cionalizma. Slovenci su uvijek bili dobri. Zato su se Tito i Kardelj zajedno našli, zajedno radili i prošli sve čistke. A Srbi i Hrvati su vječno pod čistkom bili žrtve.


Tada je, dakle, da se vratim na pitanje, Tito želio dobiti Trst i Korušku. Želio je još možda i kontrolu nad sjevernom Italijom ili barem postaviti tamo komunističku vlast koju bi on kontrolirao. I tu je svakako imao spor sa Staljinom. U jednom svom pismu Staljin je rekao: „Pa što vi hoćete, da ja zbog Trsta započnem treći svjetski rat s Amerikom? To ne može." Tito se tada solidarizirao sa Slovencima, ali nije baš bio uz njih sto posto.

Ubrzo nakon 1945. godine dolazi sukob sa Staljinom i Informbiroom. Kakva je politička situacija u to vrijeme u Jugoslaviji?

- Gledajte, Hrvati su bili stravično eliminirani i podčinjeni 1945. godine. Oni više nisu postojali, bili su pokoreno roblje. A osim toga, Hebrang sa svojom nadom u komunizam kod Hrvata osta­o je izoliran, a osobito izolirani su bili hrvatski nekomunisti. Svi su se instinktivno orijentirali na Zapad. Vjerovali su da će ih on osloboditi od srpskog jarma, a ne Staljin. Hebrang je kao čovjek nacionalno pitanje vezao organski s komunizmom, jednako i nespojivo dijelio je rješenje hrvatskog pitanja uz pobjedu komu­nizma, međutim konačno se razočarao u Titov komunizam. Kad se Staljin uvjerio da Tito neće prići k njemu, odlučio ga je ma­knuti, ali je zakasnio. Tito je u Jugoslaviji pobijedio 1948. godine zahvaljujući svom strogom centraliziranom sistemu od vrha do dna, dok su Staljinove pristaše u KPJ imali samo mjesne odbore.


No kad je Tito definitivno Bosnu i Hercegovinu odvojio od Hr­vatske, a sjedinio Vojvodinu i Kosovo sa Srbijom, ipak je odbio da BiH priključi Srbiji. Da se shvati Staljinova igra treba shvatiti i liniju Staljina prema Hrvatskoj. Pred Staljinom nije stajao poli­tički problem, rješenje hrvatskog pitanja, njegov problem je bio u sovjetskoj kontroli nad Balkanom. Zbog toga je trebalo doći do ujedinjenja Jugoslavije i Bugarske i to da Bugari imaju prvenstvo, Srbi da budu sekundarni čimbenik, a Hrvati da budu, takoreći kao pomoćna ruka Bugarima. Ono što su Slovenci bili Srbima u prvoj Jugoslaviji. U toj Staljinovoj igri i Hrvati i Hebrang su bili žrtve. Životna opasnost bila je za Tita da Staljin na Titovo mjesto postavi Hebranga. Tako se može objasniti i Hebrangova tajan­stvena smrt i tajanstveno iščeznuće njegova tijela.

Zašto ste spomenuli usporedbu sa Slovenijom i Srbijom u prvoj Jugo­slaviji? Kakav je bio njihov odnos?

- Slovenija je neograničeno podupirala srpsku politiku, a zato je ona davala autonomiju Sloveniji. Hrvati bi u Staljinovoj soluciji imali realnu autonomiju u Hrvatskoj i bili bi privilegirani kao što su to bili Slovenci u prvoj Jugoslaviji. A Bugari bi zapravo vlada­li. Srbi bi bili podčinjeni. Na tom pitanju mogućeg podčinjenja Srbije Bugarima Tito je i dobio Srbe za sebe, a protiv Moskve, u kasnijem sukobu sa Staljinom 1948.

Sukob 1948. godine imao je dvije politički zanimljive stvari: Goli otok s jedne strane i reakciju Zapada na 1948. s druge. Kako to da je Tito posegnuo za jednim tako vidljivim instrumentarijem okrutnosti kao što je Goli otok? Je li točno da su tada najviše stradali Srbi?

- Ne znam je li to točno. Ali Srbi su bili mahom u kadrovima i bili su nezadovoljni što im Tito nije dao punu hegemoniju pa su mislili to postići s Rusima.


Ako ih je bilo najviše u vlasti, naravno da su najviše i strada­li. Meni je jedan stari komunist rekao da je Staljin imao na svo­joj strani ogromnu većinu KP Jugoslavije, ali da je Tito pobijedio zato što je imao organizirani aparat, centralizirani od vrha do dna, a Staljin je imao samo mjesne komitete koji nisu imali nika­kvu veću organizaciju. Upravo zbog te svoje raspršenosti izgubi­li su bitku. Tito je htio zaplašiti ljude Golim otokom, da vide da nema šale. Pa možete se pitati: kako je dao pobiti 87 Kerestinjana i kompletni zagrebački Mjesni komitet 1942. godine? Tito je bio okrutan. To je naučio od Rusa. S druge strane, imao je i notu au­strijske tolerantnosti i popustljivosti kad je bio siguran. Ranković je izvršavao naredbe i radio po Titovoj direktivi. Srbi koji su imali tursku školu i tradiciju turskog mučenja i davljenja, oni su to i praktično sada izvršavali. Jer Tito je svojim podređenima dao slo­bodu ostvarenja, ali on je dao najstrožu, najžešću direktivu.

 

 

  • Dakle, kad se stvar komparira ne može se reći da ustaški glavari nisu znali što se događa u Jasenovcu, kao što se ne može reći da Tito nije znao što se radi na Golom otoku?

- Naravno. Bila je to sve centralizirana kontrola, bez obzira što je Goli otok bio udaljen. Kad je na Goli otok bila poslana udovica Sime Markovića, nije bila prebačena na Goli otok, već na jedan mali susjedni otočić, Grgurov otok, koji ima jedan sasvim slobo­ dan, privilegirani položaj. Imao je zelenila, vodu. Ona je tamo živjela. I na samom Golom otoku neki su bili pošteđeni, a neki grubo tretirani. Nekad je to bilo po Titovoj, a nekad po Rankovićevoj direktivi.

 

Kako to da se Staljin nije odlučio na vojnu intervenciju? Je li Tito blefirao, je li on slučajno odabrao baš taj trenutak ili su neki drugi momenti bili presudni?

On je svakako dobro izabrao trenutak jer Staljin nije interveni­rao. Đilas priča da je Tito, dok je javno govorio o opasnosti, na­padaju, sve mobilizirao i držao zemlju u rukama, da je govorio u vodstvu kako vjerojatno napada neće biti jer se Rusija ne može odlučiti. A Staljin je imao jedan osjećaj realnosti. Vidio je da bi mu to pogoršalo odnose sa Zapadom. To onda nije htio. Možda nije htio zbog toga što onda još nije imao atomsku bombu, za razliku od Amerikanaca koji su imali monopol nad atomskom bombom. U svakom slučaju računao je da će možda Tito pasti i da će se sve okrenuti.

Znate li možda nešto o najnovijoj, gotovo suludoj srpskoj tvrdnji, tvrdnji njihove historiografije koja je pokrenula tezu da je Tito htio 1948. potopiti Vojvodinu i pola Srbije kad i ako bi Rusi napali Jugosla­viju? To je izašlo pred godinu dana u srbijanskom tisku. Iskazi nekih radnika govore o tome da se namjeravala rušiti Đerdapska brana i još neke te da je Tito bio takav monstrum da bi potopio pola Srbije da Rusi ne dođu u Jugoslaviju...

- Nisam ništa čuo o tome, ali može biti jer Tito je bio sposoban i za nešto takvo... Za primjer što su u stanju diktatori, podsjetio bih na sljedeće. Na koncu građanskog rata je u Rusiji, na jugu, od Krima do Volge, zavladala glad 1921. godine. U to vrijeme bio je Drugi kongres Kominterne i jugoslavenska delegacija je posta­vila pitanja o opasnosti, da ne bi kriza gladi izazvala slom so­vjetskog režima. Đuro Đaković je pripovijedao meni da je on bio s nekima koji su došli do Trockoga i njemu postavili to pitanje. On im je odgovorio: „Ne, nema nikakve opasnosti da bi ova glad
mogla izazvati pad. Najviše što se može dogoditi jest da 35 mi­lijuna ljudi umre od gladi." Dakle, može biti da je Tito radi toga bio sposoban zaliti Srbiju, a može biti da je to srpska propagan­da. Hoću reći da se takav autokrat ne bi libio, ali dakako ne zato što je to Srbija.

 

Godinu 1948. Zapad prihvaća jako dobro?

- Jasno jer je to početak krize komunizma.

A komunizam je doista izgledao kao svjetska opasnost, kao da će to trajati tisuću godina?

-  Nesigurnost svjetska je svakako postojala. Bilo je to vrijeme napetosti i konflikata. Kad je Tito uspio, onda su osobito njega prihvatili jer je to bio prvi slučaj uspjelog ustanka protiv Staljina. Bilo je više opozicija i pobuna protiv Staljina, ali ih je Staljin sve podavio. Ovo je prva pobuna koja je uspjela. Tito ne samo da je odvojio Jugoslaviju od Rusije, već je i razbio jedinstvo komuni­stičkog svijeta. Brzo poslije toga došlo je do sukoba između Kine i Rusije, Staljinovih nasljednika, i onda više nije bilo nikakve sumnje da više nema jedinstvenog komunizma.

Svjetski komunizam bio je u raspadanju. Zato su i došli svi na pokop Titu da mu se zahvale za to djelo. Tito to nije činio radi svijeta, već radi svoje osobne ambicije da bude mali Staljin u Ju­goslaviji. Ušao je kao povijesna figura u svjetsku politiku i svjet­sku historiju. Da Tito nije razbio to komunističko jedinstvo, dru­gi bi ga razbili jer je situacija bila zrela za to. Isto kao da Kolumbo nije otkrio Ameriku, u to vrijeme bio bi je otkrio netko drugi. Jer u to vrijeme problem Zemlje kao kugle već je bio na dnevnom redu. Da Tito nije bio sin hrvatskog oca i da se u njemu na kraju ruske revolucije 1919. godine nije probudila ambicija njegova oca, nikada ne bi ušao u sukob s Rusima. Da je u njemu prevladao Slovenac ili Crnogorac, nikada ne bi ušao u konflikt s Rusijom. Jer Slovenci, recimo, nemaju snage da uđu u otvoreni konflikt, a Srbijanci i Crnogorci iako imaju općenito hrabrosti, nikada nemaju prema Rusima. Jer pred Moskvom njima ruke i noge klecaju. U to nema sumnje. Srbi mogu tražiti od Rusije da ih prizna za ravnopravne i ne primaju to da budu ruski vazali, dočim se bugarski rusofili ponose time da bi Bugarska bila dio Rusije.

 

 

Vrelo: „Razgovori s dr. Antom Ciligom“, str.118-125


Travanj 2016.