Neke stvari i ostalo - 9.

PV
PV

SUPROTNOST

Koliko smo samo puta imali osjećaj nezrelosti i nedoraslosti životu i iskušenjima oko nas. Naša (ljudska) nesavršenost pa ponekad i zloba ispoljiva je svakodnevno. Samo što mi to ne zamjećujemo ili se pravimo da je sve to, reklo bi se, normala. Mi takozvani „odrasli“ uvijek nalazimo izlaz u suprotnosti – to drugo je suprotnost. Naše nepoznato biće analizira samo sebe ili moljaka okolo da ga drugi analiziraju. Priskrbljujemo si različite sheme i programe kako bi smo iščeprkali svaku pojedinačnu glupost i vlastitu suprotnost. Kroz osobnu praksu i shvaćanje, kroz kojekakve teze i protuteze uočavajući samo vlastite napore i dokazivanje izvlačimo rješenja boljitka. O tome nek' se zvoni na velika zvona! A sve drugo? To drugo je suprotnost.

Prisjećam se petogodišnje Ane, ona je već odrasla žena, kad je nama klincima cijelu nedjelju poslijepodne pričala kako je sanjala nekog malog čarobnjaka, patuljka sa šarenom kapom i klempavim ušima. I na naša pitanja što je to zapravo sanjala o malom čarobnjaku, ona je zbunjeno odgovarala:

- Ne, ništa nisam vidjela, samo sasvim malog čarobnjaka.

Podigla je ruku i stavila kažiprst na palac:

         - Još manji, puno manji.

         - Vidjela je u snu nešto što se ne može vidjeti - u čudu smo mrmoljili.

Ana je uvidjela da, to nedjeljno poslijepodne, ne može sa nama dijeliti osjećaj ushićenosti iz njenog sna.

         - Ovako nekako malen? – pitali smo.

         - Ne! Puno, puno, manji; manji i od najmanjeg – rekla je.

 

PISMO PETRA ZRINSKOG ŽENI KATARINI UOČI POGUBLJENJA 1671.

Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag bo­žjega dokončanja sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe prošeći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pri­pravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u dike vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te gosp. Bog s moj um kćerjum Aurorum Veronikum blagoslovi.

Grof Zrini Petar

 

burkati: uznemirivati; valete: zbogom; zbuntuval: uvrijedio; sin: Ivan Antun (1651-1703), koji je 1683. optužen zbog veleizdaje i do smrti utamničen.

(J. Šidak, Nekoliko hrvatskih pisama..., na i. mj., 21-23)


NALIVPERO

Zvanična hrvatska politika naspram Bosanske Posavine u ono vrijeme bila je nedefinirana (i dan-danas nije ništa bolje), i nikada nije bila jasna i dosljedna, nego petljalo se sad ovako, sad onako, ovisno o svemu i svačemu (kako je raspoložena međunarodna zajednica, o stanju na bojišnici, o tajnim i javnim razgovorima sa Slobom, o naklapanju s Alijom...). Dakao, gledalo se i na računicu, onu milijunsku; kao što je bivala prodaja hrvatske nafte srpskim tenkovima – pa su onda oni pucali po nama i na sve strane. Hrvatski čelnici, što hrvatski, što hercegovački, ponašali su se bahato i neodgovorno u odnosu na Bosansku Posavinu, a slijed toga je nalivpero i potpisivanje „neprincipijelnog“ sporazuma 6. svibnja 1992 od strane Bobana i Karadžića kojim se Srbima de facto (a u Daytonu i de jure), prepušta koridor kroz Bosansku Posavinu. Dakle, daje se prostor s hrvatskom većinom gdje prema zemnjišnim i katastarskim knjigama 70% pripada Hrvatima, 13% Muslimanima i 17% Srbima.

Međunarodna zajednica je najvećim dijelom podržavala Hrvate u obrani od srpske agresije. Simpatije su porasle izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati i Muslimani ustali u obranu domovine; ali kad je došlo do rata sviju protiv svih, Zapad nas je šutnuo u isti sepet s agresorom. Preko noći smo postali „loši momci.“ Tako se počelo puškarati na sve strane. Ali ne! Ni izbliza onako kao kauboji i indijanci… Malo su ratovali Ujo i Mujo protiv Čede. Sutra će Čedo i Ujo protiv Muje, a potom Mujo i Čedo protiv Uje. Osim u Posavini gdje se od prvog do zadnjeg dana znalo tko je skim i protiv koga.

- I on meni… Nema Bosne!!!

Oteglo se to puškaranje lijepih godinica, sve dok se nije pobilo i rastjeralo, pa je nekome palo na pamet: „Hajmo malo u Dayton da popušimo lulu mira, uhvatimo se za nalivpero i sve to lijepo potpišemo!, pa će mo poslije raji objasniti kako je to najbolje za njih.“ Zatim su ovi štreberi arlauknuli na sav glas: „Hajmo!“ Skupili se tamo naši doktori povijesti, magistri, vodoinstalateri i zavidan broj bjelosvjetskih hohštaplera. Naši državnici i predstavnici, koje nitko od nas nije opunomoćio da to budu, u velikom su stilu trampili lijepo Posavlje za onu pustaru od Drvara (Titovog) do Glamoča. Ako se bacimo u računicu stanje izgleda ovako: pri zadnjem popisu iz 1991. godine je u Bosanskoj Posavini živjelo 146'494 Hrvata a u općinama Posanski Petrovac, Drvar, Glamoč njih 112. Zamjećujete razliku? Ako ne; uzmite si računalo i sračunajte na brzinu.

- Bosansku Posavinu nije ubilo teško čelično oruđe, niti brojčano nadmoćniji agresor.

- Ne! Ubilo ju je jedno obično nalivpero.

 

Ožujak 2011.