Rekvijem za Bosansku Posavinu

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC

Dok su zvonila zvona Markove crkve, a Mate Granić u Saboru govorio o Bosanskoj Posavini, s ulice su dopirali povici: "Izdaja! Izdaja!"

15. prosinca 1995.

Mnogi komplicirani problemi ponekad se mogu objasniti samo iznošenjem karakterističnih pojedinosti. Zato ću saborsku raspravu o izvješću ministra Mate Granica o Daytonskom sporazumu i Sporazumu o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu opisati s nekoliko slika.

Slika 1

Zimsko jutro, tmurno i tužno. Crkvu sv. Marka ograđenu željeznim barikadama, čuvaju brojni policajci. Kao da se u crkvu spremaju doći specijalci iz Niša, a ne vjernici iz Bosanske Posavine koji žele odati počast junacima Domovinskoga rata koji su položili život za slobodu hrvatskoga naroda. Gledam mlade policajce. Zbunjeni su i osjećaju se nelagodno, ali profesionalno obavljaju svoj posao.

Slika 2.

Za vrijeme izvješća ministra Mate Granića na zajedničkoj sjednici Sabora zvone zvona stare Markove crkve, što je kasnije potaknulo Stjepana Radića, unuka velikog Radića, da atmosferu u Saboru opiše kao rekvijem za Bosansku Posavinu. Zastupnici su malo slušali Granića, a više ono što se događalo pred crkvom. Čuli su se povici: Izdaja! Izdaja! Izdaja! To je potaknulo novu potpredsjednicu hrvatskoga Sabora, Jadranku Kosor, da kaže: Drhtim od žalosti od riječi optužbe za izdaju. Gospođa Kosor pitala se kako to da Posavljaci viču Izdaja! Izdaja!, a Hrvatska je toliko dobra za njih učinila, osiguravajući im pravo na smještaj i prehranu, zdravstvenu zaštitu i mnogo drugih stvari. Pitala se, navodeći žrtve, kako može biti izdaja potpis za mir. Odgovorio joj je na jednostavan način unuk Stjepana Radića: Jako sam potresen izlaganjem gospođe Kosor... Samo, uz jednu malu dopunu. Vjerujem da će se ona složiti da svi ti ljudi hoće svome domu, svome autentičnom domu. To nije bilo rečeno... Mi im nudimo eventualna prava pod srpskom diktaturom koja bi bila manja od prava današnjih Albanaca na Kosovu. Moramo biti s time na čistu. Meni je danas pristupila jedna gospođa iz Bosanske Posavine, liječnica, koja kaže - ja joj to moram vjerovati - da su je Srbi proglasili ratnim zločincem zato što je pomagala Hrvatima za vrijeme rata. Kako se ona može vratiti u Bosansku Posavinu? I tko joj može garantirati život, pravo na vlasništvo, na kuću, a o svemu drugome neću ni govoriti?

Slika 3.

Završetak prvoga dana rada Sabora. Prošla je ponoć. Na Markovu trgu, uz crkvu, gori mnogo svijeća koje su ostavile majke za svoje poginule junake. Pada gust snijeg, zastupnici se razilaze u nijemoj tišini. Nema mnogo razgovora, kao obično, a nitko se ne smije, ni oni koji su branili, ni oni koji su napadali potpisani sporazum. Svi su svjesni dramatične situacije i povijesne odgovornosti. A činjenica je da nije lako pronaći izlaz i dati odgovor na pitanje kako dalje.

Slika 4.

S galerije vijećnice našu je raspravu pratilo izaslanstvo predstavnika Hrvata iz Bosanske Posavine i izaslanstvo Veležupe Bosanske Posavine. Zabilježeno je da su prilikom najave govora određenih zastupnika izlazili iz galerije i vraćali se tek nakon njihova završetka.

Vrelo: "Ponoćne misli", str.270-271

Svibanj 2015.

••• NEKE STVARI I OSTALO •••

(...) No, on podiže glavu prema oblacima, kao da broji ptice. Mislim: "To je jednostavno nemoguće! To nije izvedivo! To s ljubavlju nema nikakve veze!" Koliko su mi puta prijatelji odobravali i potvrđivali, i koliko su mi puta rekli: "Zaš, nisi ti tako glup kako izgledaš'"!

Bacio sam pogled prema dolazećem glasu. Onaj čovjek sa tamnoplavim šalom stajao je preko puta stola.

─ Oprostite, je li slobodno?

Kakvo je to pitanje? Što ono zapravo znači? Možda ništa. I prije nego sam otvorio usta, on je već sjeo. (...)

─ Odakle si?

─ S Plehana

─ Uh

Zašto „uh“! Mnogi ne znaju ni gdje je Plehan i Derventa, ali znaju da treba kazati ovo „uh“. Čovjeku je teško povjerovati da se tako nadaleko mogao provući sumnjiv glas o jednom kraju. Ispada nekako da na Plehanu ljudi ništa drugo ne rade nego se samo tuku i bodu noževima. No da u ovim glasinama ima i dobre istine, to se svakako mora priznati.

Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca:

─ Kakvi su to Hrvaćani?

─ Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. (...)

Postoje, naime, u našem životu velike i male borbe. Boljerečeno veliki i mali bljeskovi. Veliki su, naprimjer, ljubav na prvi pogled, shvaćanje abecede i tablice množenja, vožnja motorom kada je sunce za leđima, spoznaja da imamo novi akomulator u autu. I tako dalje. Ali ima i onih manjih bljeskova - (...)

Godine su prošle, stol je raspremljen, gotovo

svi pozvani su mrtvi a poneki su još u ratu.

Ali na stolnjaku uspomena za nekolicinu koji su još živi, lakrdijaši pamćenja igraju se po cijeli božiji dan.

Kao što nam oblaci pokazuju smijer vjetra visoko iznad nas, tako isto najlakši i najslobodniji duhovi jesu, u svojim smjerovima, prognozeri vremena koje će doći. Vjetar u dolini i mišljenja koja se danas nude na trgu ne znače ništa za ono što dolazi, nego samo za ono što je bilo.

U svezi knjiga a i svega drugog možeš pisati na:

info@posavski-vremeplov.com

Mirko Popović - Po prahu uzvodno

••• ČITAONA •••

••• PAJDAŠI •••

••• P V •••

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević