Šumski vuk


Uvjek ćemo biti u potrazi za kojekakvim obalama, gdje možemo pjevati, gdje nas netko može čuti. Kao morski vali. Ali, što je s valom koji se razbija o obalu i nitko ga ne čuje!? To nečujno u nama njeguje našu duboku tugu. Upravo to, što je nečujno oblikuje dušu našu i određuje našu sudbinu. Strijele smo odapeli, ali ja ne znam kud su odletjele; mogu samo kazati – one su napravile vijugu na nebu.

 

Ja sam doista jedinstven, prijatelji moji; u isto vrijeme pušim cigaru, pijem pelinkovac, jedem jabuku, pišem i krajičkom oka pogledam mog omiljenog inspektora Colomba. Sad se vi pitate – kako?! Kako je to moguće? A je,... moguće je -  kažem ja. Samo da mi penkalo ne prekida; bit će da nema više tinte. Džaba ga stresam i uzdam se u silu zemnjine teže, prekida li prekida.

Nietzsche je jedom rekao, ili napisao (nije niti bitno)... samo časak da pronađem,... imam to negdje zapisano. Aha, evo:

 

„Pjesnici odveć lažu. Svi su mi površni i plitkog mora. Nisu mislili dovoljno u dubinu: zato im osjećaj nije potonuo do dna... Nisu mi ni dovoljno čisti: svi mute svoju vodu da bi izgledala dubokom... Svakako, ima i bisera u njima: utoliko oni sami više nalikuju na tvrde mekušce. A umjesto duše često sam kod njih nailazio na zasoljenu sluz.“

 

A neki naglas kažu: „Ma pusti te besposličare!“ Ali, ruku na srce, u današnjem svijetu nije lako niti zgodno biti zgubidanom. Zapravo, nije bilo lako ni u jednom dobu. Žustra i glasna gomila ne zna cijeniti napore koje treba uložiti da bi se bilo dokonim. Traži se strpljene i marljivost, a ponekad, bogami i tvrdoglavo odbijanje da se posluša zdrav razum. I tako moraš na kraju krajeva nositi sam svoj teret. Strašno!

Sad ćete kazati da cjepidlačim, a znam da ste i vi budni ležali škubeći usne, duboko uzdišući, sanjali o lovu na šumskog vuka!? Naravno, taj vuk nije ništa drugo doli metafora. Možda i ne živite u blizini šume. Možda je vaš vuk masna njemačka limuzina. Možda je to bio uspjeh, slava i poštovanje vaših kolega, vaših prijatelja. Prijatelji vas zbog toga nisu istukli? Nisu!? Dobro je, pametno ste birali svoje prijatelje. Možda je to bila gospođa Celzijus u obliku vaše profesorice povijesti. Ima mnogo šumskih vukova, baš kao i mnogo vrsta sireva. Vjerojatno i više.

No, nema potrebe goniti svog šumskog vuka da bi uspjeli u životu; također nema potrebe trčati ulicama s razjarenim bikovima ili roniti u morsku dubinu da napravimo neku fotku koju nitko nema. Isto tako, čini mi se, nema potrebe poševiti gospođu Celzijus pa da nam život bude ispunjen. Mi, ustvari ne moramo ništa uspjeti ili (gluho bilo) biti nekome na teretu. Sve što treba znati, jest to hiniti, i uvijek imati na umu: u businessu i ljubavi drugu stranu uvijek držati gladnu.

... Opet vas gnjavim!

Mislim da se trebam povući,... mislim da sam za postelju, spreman.

 

***

U partizanskoj Hrvatskoj ništa novo. Zoki („naš Zoki“, kako reče jedna baba, pravoslavka), sa svojom ekipom i vučijim čoporom (metode su udbaške... čisi zajeb brate) prelazi na pakleni plan uništenja Domovine. Mogao bih ovdje napisati svašta. Mogao bih, velim, ali neću. Samo ću ponoviti riječi mog starog koje je poslije izbora rekao, gdje je malo je falilo da komunisti, „(anti)fašisti" i njihovi podrepaši pobijede: „Ovi u 'Rvackoj nisu normalni... šta je sa tim narodom?!“

 

pv

 


Svibanj 2016.