Ako smo načistu s ovom spoznajom, onda nam sve lijepo na pokošeno sijeno i jorgovane miriše


Svaka pojedina grana znači prodor

tamnih žila k svjetlosti i suncu.

S proplanaka modrih na vrhuncu

modre se stabla kao stupovi nijemi.

 

                             Miroslav Krleža

 

IS
IS

Danju me mučila nedoumica, noću nevjerica. Čim bih ugasio svjetlo bezbrojna vrata ukazivala su se: širom otvorena, poluotvorena (malkice odškrinuta), i zatvorena (zaključana, ni ćuskijom da ih razvalim). Pitanja naviru ─  Pitanja kao kletve i molitve; milijuni i milijuni lete put neba i tamo , negdje u visinama, prepleću se i svaka svoj cilj traži. Zatvorim oči i krenem, kao da brojim do sto i nazad i onako zakukuljeno i zamumuljeno skrenem s teme, pa sjećam se osmrtnicâ na banderi. Iako rasparen ali uvijek još sa sobom cijelim i s glavom na ramenima, mislim kako dalje!? Zima je u punom kalendaru, ali kao da je proljeće, sve se pobrkalo. Znam da mi je zadnji put bilo vruće. U kaputu se oznojim a ako ga skinem hladno mi. Priznat ćete da je dilema na mjestu!? Ponovno zamjećujem mobilne prodavače pečenih pilića, kažu da su hranjeni prirodnom hranom, a ne kemijom, tako da pri jelu imaju poseban (dobar) ukus. Prste da poližeš. No, o piletini drugi put.

 

U ranu jesen 1883., Nietzsche piše:

Taj polagani pauk što se vuče na mjesečini i sama ta mjesečina i ti i ja dok šapućemo na ulaznim vratima, dok šapućemo o vječnim pitanjima. Nismo li se svi mi već sretali u prošlosti? I nećemo li se opet sresti na tom dugačkom drhtavom putu? Tako sam govorio, no svaki put sam bio sve tiši, jer su me plašile vlastite misli i primisli.

Na to se javlja i vuče me za rukav bradati Aristotel: Ako je vjerovati pitagorejcima (Pitagora), iste će se stvari ponavljati u tančine i bit ćete opet sa mnom, ja ću ponavljati ovo učenje, i moja će se ruka igrati ovim štapom, i tako će biti sa svime.

Dakle, ako je po ovom izrečenom ─ ponovno se sklapaju različite sjemene čestice, ponovno se oblikuje kamenje, drveće i ljudi ─ čak i vrline, mane i dani, budući da stari Grci nisu mogli zamisliti imenicu bez kakve tjelesnosti. Ponovno, svaki mač i svaki junak, i opet (po tko zna koji put), minuciozna besana noć, a sa njom - vrata, pitanja i ćuskije. Ali tu nije kraj; odnekud, iz mase, dopire Vergilijeva "mesijanska ekloga": Jam redit et virgo, redeunt Saturnia regna! (Već se djevojka vraća, Saturnovo vraća se carstvo!)

 

Možda su posrijedi obične tlapnje? Možda je u pitanju samo fantazija? Što god da je u pitanju, složit ćete se sa mnom, radi se o zanimljivom otkriću. Ako li ne otkriće cijelo, onda se zasigurno ukazala prigoda da se u neki nedopustiv previd, kakav god da bio, neodložno pronikne. I ako moje ljudsko tijelo može žderati grubu prasetinu ili janjenitinu, zašto ljudski um ne bi usvajao ljudska duhovna stanja?

 

Koliko puta sam se znao zamisliti nad osjećajem "da je taj trenutak već proživljen". Pristaše vječnog vraćanja kunu se da je tako (i to s podignutim kažiprstom) i ispituju mogućnost da potkrijepe svoje vjerovanje u ta nestalna stanja. Zaboravljaju da bi osjećanje povuklo za sobom i jednu novost, a to je proricanje te tvrdnje, i da bi ga vrijeme usavršavalo ─ sve do onog dalekog kruga u kojem pojedinac već predviđa svoju sudbinu, i više voli djelovati na drugi način... Uostalom, Nietzche nije nikad govorio o mnemoničkom potvrđivanju vraćanja. Ta prethodna vječnost nema nikakve veze s vremenom koje je stvarno proteklo; povucimo se prema prvoj sekundi i vidjet ćemo da ona traži svoju predhodnicu, a ta predhodnica traži svoju, i tako u beskonačnost. Da bi zaustavio taj regressus in infinitum, sv. Augustin zaključuje da se prva sekunda vremena poklapa s prvom sekundom Stvaranja ─ non in tempre sed cum tempre incepit creatio.

 

Sad ćete kazati: "Ovaj opet li priča priče - ni ovdašnje niti sadašnje!" Ali ja vam velim ─ nama se povratnost, počesto, samo pričinjava, i ako se malo pričom pozabavimo, utoliko nam i vrijeme zaboravno brže proleti. Ako smo načistu s ovom spoznajom, onda nam sve lijepo na pokošeno sijeno i jorgovane miriše; i malo pomalo ustajalom sjetom odiše. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. ... (Propovjednik 1,7-8)

 

Ne znam jesam li vas, i koliko, uopće uvjerio; sebe nisam.

Bezbolno i neporočno razbacivanje vremenom proizvodi, bez sumnje, zadovoljstvo svojstveno pretjerivanju svake vrste.

 

I na kraju, za sve bolesne od čekanja i umorne od nadanja: Nemojte dakle zabrinuto govoriti - što ćemo jesti?  ili što ćemo piti? ili u što ćemo se obući? Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Evanđelje po Mateju, Evanđeoska besjeda na gori, 6, 31-34.

 

- A sreća! - kazat će te vi!

- Što je s njom?

Nesreća i sreća nemaju jaku opreku i svrstane su u parove, i ako se razmaknu, jedna drugoj teži (kao magnet), kao da žure ponovnom primicanju, a kad se dotaknu uzajamno se isprepliću, gura jedna drugu i neprestano se nadmeću.