Arthemisia absinthium


Uvijek kad sam morao reći: "ne"

Kad sam to neizostavno trebao učiniti

Kad su to moja savjest i moja utroba tražile, tj. kad je

to bilo pitanje vjere, odanosti, života i smrti

ja bih prvo pogledao lica svih prisutnih u dvorani

osvrnuo se da vidim što od mene očekuju oči

posljednjeg idiota

i, uglavnom, promrsio: "da".

(Mile Stojić)

 

PV
PV

Postoje pića, prijatelji moji, koja imaju brod. Bacardi je jedno od njih, i svi smo već vidjeli pijesak ili plažu, i pomislili: O kako je lijepo ovo more.

─ Vidi, obala je kao kod nas!

 

Također imaju i pića koja nose ljetni kostim, svakojake životinje ili nekakav smiješan šešir ali i kojekakvo bilje. Takvo jedno piće je Pelinkovac poznat kao biljni liker od pelina (lat. Arthemisia absinthium / njemački, Wermut), „ružan i gorak“, spravljen od 26 različith travki (jedna mora pomoć'), ali dovoljno jak da može ali ne mora voditi k alkoholizmu. Podosta sliči na njemački Jägermaister i italijanski Ramazzotti ali manje sladak i manje gorak. Piju ga ljudi svakao; džaba ja govorim da bezbojni alkohol treba piti hladan iz hladnjaka a obojeni na sobnoj temperaturi, zbog arome a ako je čaša zagrijana miris je još bolji. Pelinkovac je gorak što je dobro za trbuh ili našeg brata magarca (kako je znao reći sveti Franjo).

 

Henry Chrles Bukowski, američki pisac i pjesnik jednom je rekao: „Mi pijemo kad smo tužni da nas tuga ne dotuče i da zaboravimo. Mi pijemo kad smo sretni da tu veselost proslavimo. Mi pijemo kad se ništa ne događa ne bi li se što dogodilo.“ Tako nam zbori mister Bukowski i sve se to može dogoditi za jednim šankom i tako to krene... Gospodo, meine Herren, jesmo li spremni!?

 

Kad stanemo uz šankove

mi smo tada kapetani za brodove,

koji plove dok se dan ne razdani.

A kad dođe zora snena

─ posada smo izgubljena.

 

I napokon sam shvatio zašto ptice veselije i više cvrkuću, ili pjevaju (kako hoćete) ujutro nego li navečer!? Zato što svjetlost zamjenjuje tmicu a to one, izgleda, vole. No, ja moram moju sliku o Pelinkovcu revidirati: On ne nosi više smeđe nego crne naočale i to one debele. Uvjek ima u sebi onu novinu koju svaki put spoznam, neko novo mrdanje kukovima. Sjedeći tako podbočen živ čovjek i razmišlja; često se sjetim Krležinih „Pjesama u tmini“ iz 1937. godine gdje vrli pisac kaže:

 

„Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko osovine, a drugovi sastaju se opet po krčmama, nalijevaju pune čaše vina, opijaju se, puše; tako se sve pokrenulo dalje, kao točak mlina što melje vječno. Netko se sjetio da se poslije skidanja mrtvačke maske koža navlažila kao gumija, a netko da je i onoga momenta kada se sve svršilo sat otkucavao isto tako zvonko kao i prije toga; i tako se dim dimi, vino loče; točak melje, crne zastave, novine, dim. Dim. Ništa nego dim.“

 

***

U partizanskoj nam domovini nema ništa novo. Jugo-partizanskoetničke snage su u ofenzivi, a najkuražniji su u agresivnosti prema ženama. Gedžin naum ide kao po loju, dakako uz pomoć gamadi i domaćih izdajnika koji su također gamad. U Hrvatkoj nema, braćo moja, lijevih i desnih; ovaj, onaj, qurac palac. Postoje dvije skupine, a to znade i moja baba s dva razreda škole - postoje oni koji su za Hrvatsku i oni koji su protiv nje. I pitam se: tko normalan glasuje za ovu marvu? No, imaju potporu medija (vučjeg čopora) kojima je komunistički mentalni sklop još na snazi i čine sve da upropaste državu.

Ovo, ispod, je djelo partijskog prvoborca (objavio pa uklonio) inače unuka dinarskog koljača popa Đujića. Mali nema bradu al' da je budala - jest.

 


Siječanj 2017.