Baba s kolačima, Rolex i gospođa Huber


PV

 

         Bolje je živjeti sto godina zdrav i bogat

         nego deset godina bolestan i siromašan

 

                            Njegova visost Broj 1 (Šef grupe TNT / Alan Ford)

 

Rekli su mi da sam zadrt kao razjareni bik, pizdun, da sam kao Titanic (kad toneš vučeš sve sa sobom!). Govorli su mi da sam šutljiv i mutav, da sam brbljiv (jezik ti je kao u krave rep!), da sam dobrodušan, materijalist, hedonist i Macho.... i Boga pitaj što sve još! Ali ja vam velim - niti jedna promjena nije došla tek tako (sama od sebe). Svaka iziskuje nekakvo nadahnuće. Čini mi se (a vi me upozorite ako griješim) da što si veći papak i sirovina, sve si veća faca i imaš uspjeha na svim poljima ovoga što se zove život. I zato sam ja sad čvrsto odlučio - ne želim biti takav!

 

Otići ću čim se ukaže prva prigoda! A ona nije dugo čekala. Iskrsnu odmah za dan, dva. Osokoli se čovjek ─ ma kako ne bi. Koliko sam samo puta ne čineći zakazao. A koliko puta čineći pred ljudima se obrukao. Pa opet se kao dvoumim, ko' velim oslonit ću se na moju intuiciju; a ona kao baka s kolačima priđe mi i na uvce šapne:

─ Usud te neće uništiti, a oprez te neće postaviti na noge. Romantika i sentimentalnost je za budale. Ne okolišaj blento! Idi!

 

Napokon, krenuh poslijepodne. Dan je bio sunčan i kako veli Jackues Prévert: ... svijet je bio dobar a godišnja doba padala kad im je doba. Moj novi stroj s više od tristo konjskih snaga (koža, krom, titan), ležao je u krivini kao na šinama. A zvuk motora...!? kao rika lavova prije parenja. Pored mene u hladnjaku boca Ramazzottia (nek' se nađe) i Lindt-ove čokolade kao milodar koju ću podijeliti usput, a u prtljažniku skoro pa ništa: mali kožni kofer, a u njemu dvije košulje i hlače (sve od lana, dakako), pored njega ljetne cipele i Panama šešir, i jedna drvena kutija s kubanskim cigarama. Bijedno! Mogu mislit kako će se carinik razočarati kad ovo vidi.

 

Kao nekad Napoleon Bonaparte i ja se nađoh u dvojbi; gdje ću prijeći Alpe pri putu za jug. To mi je prva dilema, a imam ih još: koju svirku pustiti u eter i koji sat ponijeti - Rolex ili Longines? Nisam dugo razmišljao - prijeći ću na Lukmanierpass a za glazbeni ugođaj potrudit će se Uriah Heep. Sat? ─ Longines.

Zamišljeno - učinjeno!

─ Buona Fortuna.

Lady im Black...

 

She came to me one morning, one lonely Sunday morning
Her long hair flowing, in the midwinter wind.

I know not how she found me, for in darkness i was walking
And destruction lay around me, from a fight i could not win.

 

Aaaahhaaaaaaaa Aaaaahhaaaaaa....

 

Poneki pri vožnji mole Krunicu, piju Red Bul, kopaju nos, gledaju ženske zadnjice... Ja teatralno citiram Borgesa i "Asterionovu kuću": Znam da mi zamijeraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti. Te kletve (što će ih stići moja prvedna kazna) naprosto su smiješne. Istina je da ne izlazim iz kuće, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj) danonoćno otvorena ljudima, a i životinjama. Neka uđe kome se prohtije. Neće ovdje zateći mekoputnu raskoš ili veličanstven sjaj palače, nego, naprotiv, spokoj i samoću.

 

Zagledan u haljinu od moje pratilje....

─ Molim, čega?!

─ Da, pratilje!

─ Kakve prtilje?!

─ Pa nisam kurjak da idem sam. Uostalom koji još lovator putuje bez Mici?

─ Pa nikoji.

─ A eto..., što ti ja velim.

 

─ Dakle, gdje sam ono stao? Ahaa, zagledan u haljinu moje pratilje učinilo mi se da je u boji nekakvog cvijeća..., jorgovan nije; mislim da je ruža - pa da, nema što drugo biti nego ruže; svako cvijeće koje ima listove je ruža..., ili?

No, dobro..., (uostalom nisam ja cvjećar) od svega najviše mi se sviđao dekolleté. Ona praznina izmedju njenih (da prostite) naranči; lijepo pjegavih. Poželim skočiti unutra naglavačke, pa plivam, ronim i brćkam se. Kako su samo fino zaobljene..., zamišljam (gluho bilo) kako na njima  pržim, kao na roštilju, steak, slaninu, jaja...

 

Večeru sam rezervirao u Luganu; poslije se pleše Tango, zatim konjak i cigara kod Marchella u Blues baru, a što ću raditi poslije, neću vam reći.

 

Sunce iza leđa u meni dobra volja. Papučica od gasa i ja se volimo...

 

"Moje je more moj je brod, moji su vjetrovi kiše i oluje / 140 km. na sat/

Tebi ostavljam novi krov, novi asfalt i priključak struje / 160 km. na sat/

Moje je more moj je brod i smrt će moja biti tajna za te / 180 km. na sat/

Ostavljam ti francuski krevet, ne plači, još uvjek mislim, mislim na te /200 km. na sat/

Obala je pola-pola, ali ti poklanjam sve /220 km. na sat/"

 

I pri toj brzini čujem kako nešto zvoni. Mislim prestat će, ali zvoni li zvoni. Moje hrkanje i zvuk vekera su me probudili. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim gdje sam i skinem nogu s gasa. Ustao sam kao i svako jutro, dovukao se do kupaone; na brzinu. Još uvijek pospan sjedam u auto i vozim na posao. I onda je počelo: zbog udesa gužva na cesti, počela je padati kiša, na radiju javljaju uskoro tropske temperature.

─ Ima li išta gore od kontinentalne pripeke?

Jedan lik se hvali da ne vjeruje u Boga; njegova religija je (kako veli) Panini album sa  sličicama nogometaša za predstojeće nogometno prvenstvo.

─ Žalibože vremena, žalibože etera ─ pomislih.

Napokon, pokrećem se; čovjek srednjih godina s plavim šalom, rukom mi je pokazao da mogu proći ispred njega. Kao pozdrav klimnuo sam mu glavom. Tek što sam zijevnuo zazvonio je mobilni; gospođa Huber iz odjela za financije via SMS: "Dobro jutro gospodine taj i taj, Vaš Bussinesplan za narednu poslovnu godinu očekujem danas do deset sati. Ako imate pitanja pozovite me na taj i taj broj. Srdačan pozdrav." Nisam ni vratio mobilni u džep a moja radna kolegica mi umornim glasom objašnjava da je bolesna i da ne može doći.

─ No, molim, još nešto!? ─ rekoh samome sebi.

Guten Morgen und einen erfolgreichen Tag.

 


Lipanj 2014.