Facebook brljotine, pelin i poezija od stakla


Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko svoje osovine,

a drugovi sastaju se opet po krčmama, nalijevaju pune čaše vina,

opijaju se, puše; tako se sve pokrenulo dalje, kao točak mlina što melje vječno.

 

                                      Miroslav Krleža ─ Pjesme u tmini, 1937.


PV
PV

─ I tako je to. Dok se okreneš ode godina ─ veli meni susjed na šanku (na barem tri promila je,.... mislim) upre prst u mene i nastavlja, smireno, pokušavajući ne zaplitati jezikom.

─ A ti umjetniče samo pišeš i niko ti nije po volji. Kukaš brate i samo nam soliš pamet. De, napiši nešto veselo.

U kutu jedan pjevuši: "Teško vrijeme za matore prijatelju moj / Na zidovima naši tragovi, mi kružimo k'o psi. / Djevojke se ne obaziru za nama, njihove kose bude sjetu..."

 

Mislim nešto; fakat, u pravu je prika moj. Godina je nova pa bio bi red. Ali što? O politici neću, o sportu ne znam; znam samo reći "Hajduk živi vječno". I ako kažem da je Mamić seljo i kočijaš neki polupismeni patuljak mi nabije na nos: "Pametuješ, rek'o bi čovjek da si školovan." Kakve veze ima budaletina Mamić s mojom stručnom spremom!? Znam sad da će me poneki pobrisati iz kruga faking prijatelja, kao ono poslije Cece; eto, nanio sam im duševne boli jer sam dirnuo u svetu babu cajku. Suosjećam s njihovim napaćenim dušama i za ispriku im poklanjam zadnju strofu njene umjetnine, dok je bila anonimus a pjeva svom draganu koji kreće u ljuti boj u Bosnu, protiv žena, djece i staraca:

 

"Sreberenica

Genocid ti draži nego verenica

Nisam više ona ista devojčica

Koju jebeš kao konj."

 

Dakle(m) samo oštro... žešće! (kako veli jedan facebook, školovani, čo'jek).

O ženama također ne znam. Ustvari o njima ne zna nitko ništa. Tu je i nauka i sve teorije svijeta nemoćne; tu pomaže samo Bog i puki slučaj.

 

Jedan preko puta baca mobilni o stol i poteže pelinkovac:

─ Ljudi moji ja sam, na ovom fejsbuku aman, magnet za kretene i podmukle žene! Komuniciram, ono, normala, ali kad jedna napisa: "Šta tebe jebe u životu?" Druga prija isto kao grom iz vedrog neba: "Blamiraš se krkane!" A treća mi rekla da sam kreten i budala, samo zato što sam je uljudno pozdravio.

─ Ispiši se k'o ja i ne vidiš više k'o šta jede, đe ko bio i 'ko je koga povalio! ─ kaže drugi.

─ A znaš li ti, pajdo, koliko je taj usrani fejsbuk razjeb'o brakova? ─ dodaje treći, i nastavlja ─ Kad ženska izbaci onu liniju između sisa, pa ti budi muško i nemoj lajkati. Ja promijenio profilnu i stavio nekog američkog glumca, ali moja velika bijela ptica prokužila.

─ Ja bih se cijeli zavuk'o unutra; samo bi ostavio dva prsta da mogu držat' cigaru ─ dodaje onaj što je pjevao. Inače ga zovu jebač na pakliće (samo on to ne zna).

─ Što ti je to "velika bijela ptica?" ─ zapitah radoznalo.

─ Guska ─ odgovori ovaj.

Društvo za šankom se valjalo od smijeha, a jedino žensko u prostoru bila je konobarica. Gledala nas poluzatvorenih očiju i kladim se da znam što je mislila: "Marva,... stoka,... svinje muške,..." i tome slično.

Promatram ja mudrace moje, (jednom od smijeha udarile suze na oči) i svi čine isto: drže se za čašu kao za banderu. Ponekad se ponašaju poput djetinjastih staraca koji žive na milost i nemilost; i u tome i jest, prijatelji moji dragi, bit naše samoće i nesreće koja ne može stati ni u najveće stihove veličanstvenog Pabla Nerude. Davno je rečeno: grijeh nastaje mišlju, riječju, djelom i propustom.

─ Kako se zovete? ─ zapitah.

─ Zorica

─ Ovako ćemo Zorica; svakih četvrt sata donesite nam novu turu.

─ Dobro ─ reče ona i ode.

Tako je i bilo, a što se dalje zbivalo nije za priču.

 

***

 

Ovih dana (opet napeto kao treger) na čitanje mi dospio roman "Zla kob" (La mala hora) od Marqueza, koji je jako, jako sličan njegovom romanu "Pukovniku nema tko da piše". Vjerojatno pod utjecajem Ernesta Hemingwaya "Zla kob" je njegovo najtjeskobnije štivo uopće. Gradom kruže zlokobne ceduljice o mračnim ljudskim tajnama; zločini, prevare, abortusi. Čak se i neki likovi ponavljaju:

" Obukao se bez pranja i molitve. Kad je dotjerao u red dugi niz dugmadi na reverendi, obuo je raspucane svakodnevne čizmice kojima su počeli otpadati potplati. Otvorivši vrata pred tuberozama, sjeti se riječi jedne pjesmice

─ 'Ostat ću u tvojim snovima do smrti' ─ uzdahne."

 

***

Mogao bih o vinu ili o vinskim čašama?! (U stvari ovo je trebala biti moja tema, bez glavobolje, dakako).

 

Kultura stola zahtijeva nepobitno da vino bijelo ili crno nazoči pri čemu nastaju i vinske priče. Negdje sam pročitao da vinari (barem ovi europski) razlikuju rad u vinogradu i u podrumu gdje se sluša Mozart ili priča o "Don Camillo i Pippone." I zato moram reći da je mogućnost povelika da mi se njihova vina više dopadnu nego neki "test pobjednik".

 

Vino je senzibilna materija. Skoro nema niti jednog artikla koji između imidža i marketiške vizije ima toliku važnost. K tomu vino je zahtjevno i sve oko njega se graniči s ritualom: mora biti ispravno lagerovano, na vrijeme otvoreno, temperirano, i što je najvažnije u pravoj čaši servirano.

 

Često sam se prepirao sa vinoznalcima koji tvrde da njihovo vino prija bez obira u kakvoj je čaši. Nisu u pravu - rekao sam; i na koncu koja budala može vrhunsko francusko vino, koje košta preko 150 eura, piti iz šerpe ili, gluho bilo, iz neke plastične čaše. Strašno! Prestrašno!

 

Dva poznata proizvođača vinskih čaša su "Riedel" i "Zalto". Čaše od Riedla su s tankim zidovima od kristalnog stakla i  ne idu u mašinu za pranje; ali čaše od Zalto, serije "Denk Art" imaju jedan elegantan, pri dnu, skoro kutni oblik (24°, 48° i 72°). Zalto-dizajneri kažu da su to kutovi naše planete zemlje i povijest svemira spojeni u jedno (tako vele učeni ljudi). Dakle, zanimljivi način pristupanja.

 

Ja obično na ovakve bajke samo zavrtim glavom. Ali sad vam moram kazati nešto važno, moram vam kazati nešto važno..., moram vam kazati nešto važno (sad možete misliti koliko je to važno!).  Moja nevjerica je otišla kad sam probao vino iz te čaše. Okus je fenomenalan. Staklo je izvanredno tanko i daje zadivljujući elasticitet a pranje u perilici nije nikakav problem. I zbilja okus je drukčiji; miris, aroma dolaze kristalno čisto do izražaja. Najednom, vino postaje friško i voćno..., dolazi do jedne nove dimenzije, novog otkrića. Jedini nedostatak je da se ne želi više piti iz neke druge čaše.

 

... Zazvonio je moj mobilni

─ Halo, Zorica je

─ Ja se još jednom ispričavam za cjelokupni nered...

─ Ne, nije bilo nikakvog nereda, nego mislim da je Vaša bilježnica ostala kod nas.

─ Moja bilježnica?!

─ Da, Vaša bilježnica, nečitka i s kojekakvim crtežima.

─ Hm,... da moja je, da doći ću. Doći ću večeras.

─ Da stavim Vašu bocu u hladnjak...?

─ Ne! Ne, nipošto. Samo vodu.

─ Da, da, samo vodu.

Prije nego je spustila slušalicu zapitah:

─ A od kud Vam moj broj?

─ Vaša karta je zalijepljena na unutarnjem dijelu prve korice

─ Da, da,... doći ću.

 

Nema tu nekakve šale. Nisam ja Bogzna kakvi veseljak, i sjetih se riječi moga prijatelja Mirka Popovića: "Nije šale dobro u malim količinama. Da je ima na tone i da se od smijeha valjam do sudnjega dana, nitko od mene ne bi bio sretniji."

 


Siječanj 2015.