Gradski beton


Najgore od svega što biva pod suncem je ovo:

ista je kob svima, ljudsko srce je puno zla,

ludost je u srcima ljudi dok žive, a potom se

pridružuju mrtvima.

 

Propovjednik 9,3


PV
PV

Sunce je obasjalo i ugrijalo gradski beton. Prvo pivo je otišlo kao u kreč, drugo,... čini mi se, isto tako. Na trećem sam stao na pola.

Prisjećam se mog boravka u Sarajevu; u ulici Valtera Perića, u birtiji "Makarska", kad je pijani tip za susjednim stolom naglas i ne kontrolirano rekao: "Oženio sam je da joj se svetim za Kosovo!" Te noći nisam dugo mogao zaspati i znao sam - sa Jugom je gotovo! I sad, nakon toliko godina, u mojoj zemlji, nađe se nekakav ludi rimski car i kaže: "Mi ili oni,... mi smo država a oni su hajdučija!"

Pametni ljudi kažu, kad si napet, da brojiš ili da nešto čitaš. Ja sam brojao i čitao, pa vi prosudite sami.

 

U knjizi koju je napisao Nedjeljko Fabrio, a radnja se zbiva u Rijeci odmah poslije Drugog svjetskog rata, "Vježbanje života", na strani 308/07 piše:

 

"... Kad bi 'drugarizze' referentkinje privele referat kraju, Oreste i Wanda zapljeskali bi među prvima. Da ih, zlu ne trebalo, uoče. A Mafalda se, sa zebnjom, pitala nije li to govornica ciljala na nju i nisu li možda  odgovorni drugovi iz njezinog rajonskog komiteta toj drugarici aktivistici štogod o njoj, Mafaldi, došapnuli.

O masovnom egzodusu talijanskoga i hrvatskoga življa iz Pule, prošle zime, nije se govorilo. Nego potajno. Dok se u predahu akademijâ pripaljivala cigareta.

... Jer, iako se u referatima obećavala svijetla budućnost valjalo im je, kako-tako ali ipak, preživjeti danjašnicu. Mnogi od njih, pripovijedao je Oreste noću Wandi, zaštićeni tamom gradskih kino-dvorana, demonstrativno su uz krš i lom napuštali projekcije sovjetskih filmova. Da veselje bude veće titlovi prijevoda bili su napisani ćiriličnim slovima koja su se jedva mogla čitati i onako sklona drhtavici i ispadanju iz crnog okvira filmskoga platna..."

 

─ To je bila, dakle, ta Istra koju su Titini partizani zgrabili za sebe.

 

Ivan Aralica u knjizi "Smrad trulih lešina" na strani 352 kaže:

 

"... Meni nisu izbušili poštanski sandučić i ja nisam, ostavši bez poštanskog sandučića, pobjegao u nešto između egzila i azila, meni su, tri godine prije Oluje zapalili djedovsku kuću i s moje zemlje protjerali sve moje, pa sam se ja tek tada pridužio predsjedniku Hrvatske države u želji da mu, u okviru svojih skromnih mogućnosti, ne tržeći ništa za uzvrat, pomognem srediti stanje koje je netko drugi ─ kazao sam tko: komunizam i izrod potekao od jugoslavenstva ─ uneredio... I da bih se ja nakon suda višeg od Haaga, imao klanjati i stidjeti pred onim koji su, pošto je dugo godina kuhao čorbu, pobježe glavom bez obzira čim mu poštanski sandučić povrijediše. Ma, hajte, molim vas! Sjena koja me prati, i čije zakone slijedim, nikad mi to ne bi oprostila."

 

─ Mislim da je ovdje svaki komentar suvišan.

 

Pokojni Veljko Kadijević, posljednji ministar obrane Jugoslavije  u svojoj knjizi "Moje viđenje raspada", između ostalog, piše:

 

"... A to što su bile Mesićeve ambicije, to je njegova stvar. On je u mojem kabinetu često vodio razgovore, ali nikad nije propustio spomenuti da je on liberal, demokrat, a kako je Tuđman despot, apsolutist itd. I, naravno, u dogovoru s Markovićem stigao je i Markovićev prijedlog o tome ─ najprije da treba podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda bi stvar bila kompletno riješena u korist Jugoslavije, da treba uhititi i Tuđmana i Miloševića i sve će biti riješeno. To je toliko neozbiljno i smiješno."

 

─ Da li je Burduš pričao Veljki viceve, to ne piše!?

 

Dobrica Ćosić, „otac srpske nacije“ u svojoj knjizi "Deobe", piše:

"... Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž."

─ Gedža ovdje misli na Srbe; no ja mislim na naše "antifašiste",... mislim, ove juniore.


Lipanj 2015.