Ima i takvih dana


Izgovorena riječ je toliko brza da je

ni najbrži konj ne može je sustići.

 

                   Kineska narodna poslovica


Htio sam započeti s pisanjem bez ovog, ali ne mogu,... ne da mi vrag mira: ─ Nemojte se, molim vas, čuditi što smo u Hagu prošli onako kako smo prošli. Što možeš očekivati od haškog suda ako Burduš (Stipe) u Crnoj Gori jasno i glasno kaže da Crna Gora nije učestvovala u rušenju Hrvatske; ako se Josipović hvali okolo da je beogradski zet, u izraelskom Knessetu-u govori o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima; ako je Zoki navalio (kao mutav na telefon) da se piše ćirilicom; ako se Pusićka u Beogradu ljubi tri puta (ko nas bre zavadi). Što možeš očekivati od ljudi koji misle da im sunce izlazi iznad pupka a zalazi tamo negdje imeđu nogû.  Tužbu koju je profesor Šeparović ciljano i izbrušenu kao dijamant sastavio ovi "regionalci" i zgubidani očerupali su kao pokislu kokoš. Ne radi se o njihovim dobro plaćenim guzicama. Radi se o hrvatskoj državi; radi se, krv ti jebem, o tisućama poginulih, nestalih i silovanih.

 

***

Ima i takvih dana (kako da nema) kada se sjetiš ljudi,… svih onih lijepih priča o nekome tko misli da je toliko veličanstven da zaslužuje tvoje prijateljstvo, a onda umjesto tih priča upoznaš sve te ljude. Zatim  shvatiš da to zapravo nisu ljudi. Da to prijateljstvo nije ništa do čisto koristoljublje ili nekakav psihopatski nagon (dokazivanje nečega). Lažu ljudi, poneki toliko da pas s maslom pojesti ne može. I onda se pitaš tko će tebe zagrliti kada ti zatreba. Nije da nema tko, no, pitanje je efikasnosti u takvim situacijama. Tako ti nama prolaze dani, godine i čitava vječnost. Uče nas ljudi životu - životu koji ni oni sami ne žive. Neki nas zaboravljaju, drugi navaljuju….I tako, prođu slasti, tuge i strasti, sve ode u nepovrat, svi ti silni dani… onako poguren, ishlapio i star pogled ti sve više upire u zemlju i cjelokupni život ti padne na donji dio štapa… Strašno!

 

***

 

Jedan požutjeli papirić našao sam u džepu starih Jeans hlača. Na njemu je bilo nešto napisano, na brzinu. kao da je netko pisao u padajućem zrakoplovu: "Anselm Grün / Menschenführen - Leben wecken / Anregungen aus der Regel Benedikts von Nursia / Ungekürzte Ausgabe / Januar  2006". Pročitah još jednom i pomislih, rukopis mi je nešto poznat i rečenica također ali svejedno mi je bilo čudno i izneneđujuće: Pa to je moj rukopis! Ja sam to pisao prije (izgleda) mnogo godina. Poslije toga pomislih: Da, to je samo jedna rečenica ali iz nje bi mogla cijela kolumna ispasti,... možda i knjiga, možda... No, neće ići, i s tim primislima pogužvao sam papirić i ubacio u moju privatnu literalnu arhivu; korpu za stari papir. Prvi put, drugi put,... ubacio sam od deveti put (poslije nego sam stavio očale).

 

Ustvari o ovom sam htio pisati, o Benediktincu Anselm Grün, ali eto,... možda neki drugi put. I, ako ovo štivo i završi u korpi za (smeće) stari papir, bit ću sretan. To samo znači da je završilo na pravom mjestu.

 


Veljača 2015.