Jedne nedjelje poslijepodne


         Suza s krova u oluk pljusne,

         praveć u rijeci uvojke;

         a neba spuštene usne

         zagrizle kamene dojke.

                       Majakovski

 

PV
PV

Pogledajte samo kako se pod prozorom zašarenila naša dolina (unsere Tal)! Prosulo se proljetno cvijeće. Neko, od njih, voli čisto sunce, a neko prošaricu; neko, pak, voli kosinu a neko ravninu, no ja vam ne mogu niti jednog imena kazati jer ne znam. Jedina tri cvijeta koje ja poznam (nemojte se, molim vas, smijati), a kojih ovdje nema, su ruža, mak i jorgovan. A od ovih sitniša što kratko traju poznam samo krokuse.

Pri šetnji mojom stazom odlučujem o čemu ću pisati a od čega ću, po preporuci Frau Doktor, odustati.

─ Ne smiješ dopustiti prostakluku i zlobi da te obuzme! Drži do sebe i svoga dostojanstva! Kad nešto kažeš ili učiniš isto je kao da si, u vjetar, prosuo perije iz jastuka. Pa pokupi ga poslije ako možeš!?

Često pomišljam na te riječi. Težim iskrenosti. Grozim se podlosti. Ljudi se vežu za riječi a bikovi za rogove. Noću sam učinjenim sretan, a jutrom razočaran (ponekad se desi i obrnuto). I kad sve ispod lupe sagledam i vidim ─ a vidim, kako ne bih vidio ─ opet bježim, kao jedinče u roditelja, i ja sam se s vremenom usavršio u umijeću osame; kao odsutni igrač iz igre, pri utakmici još uvijek traje.

 

Sveti Augustin piše o sjećanju na prvobitnu pjesmu: Prije negoli započnem pjevati, pjesma se nalazi u mojem predviđanju; tek što sam je završio, ona je u mojem sjećanju, no, dok govorim, ona se proteže po sjećanju zbog već izrečenog; u predviđanju, zbog onoga što još imamo reći. Ono što se događa s cjelokupnom pjesmom događa se i sa svakim stihom i sa svakim slogom. To isto tvrdim za najdužu radnju koja je pjesme dio, i za stanje pojedinca, koja je načinjena od niza činova kao sudbina.

 

Analizirajući ovo, mislim na čežnju. Ganut i izgnan čovjek koji se sjeća sretnih mogućnosti vidi ih sub specie aeternitatis, zaboravljajući sasvim da izvršenje jedne od njih isključuje ili zapostavlja ostale. Kad je riječ o strasti, sjećanje se priklanja bezrezervno. Sretne trenutke iz neke prošlosti skupljamo u jednu jedinu sliku sreće; različiti sunčevi zalasci koje gledam svakog popodneva bit će u mome sjećenju jedan jedini zalazak. Jednako mi se čini i predviđanje; najnepomirljivije nade mogu nesmetano živjeti jedna pored druge. Umjesto prerušavanja i zavaravanja, u svome životu i radu ostadoh dosljedan. Po sve, što zamislih, morao sam otići, morao sam oznojiti dupe. Iako pripadam onima, što su se čeličili cijepanjem drva, hrvanjem sa starijim bratom - nastojao sam ne biti od onih papana što provedu noć u istražnom zatvoru, zbog remećenja javnog reda i mira. Mada, moja pokojna baka je često govorila: Diploma, sinko moj, jest potvrda da si završio neke škole, al' to ne znači da si pametan.

 

Laganim korakom kročim dalje. Moja klupa zjapi prazna. Napravit ću kratku stanku.  Iz unutarnjeg džepa moga kaputa vadim Jergovićeve Izabrane priče - Drugi poljubac Gite Danon. Dan se kupao u suncu uz lagani vjetrić; razmišljam, kako je Gospodin milostiv i pametan, kako želi udovoljiti nama vječitim nezadovoljnicima.

Odozgor, s vrha zgrade, promatram samoga sebe. Ne mogu se prepoznati, kao da je moj dvojnik. Pa stanem pred ogledalo.

─ Pa jesam! Ja sam! Tko bi drugi bio?!

Počinjem se sviđati samome sebi, prolaznici me promatraju, i pozdravljaju. Ja se pušem kao labud, rastem kao gljiva poslije kiše. Penjem se na klupu i iz sveg glasa recitiram Tinovu "Povijest duša": 

Kako Vi ljudi možete koračati cestom, kako možete sanja­riti i razgovarati, pa da od toga ništa ne ostane? Kamo prolaze Vaša vjerenja i Vaši brakovi, Vaši porodi i Vaše samrti? Što biva uopće od Vaših događaja?

Rukama mi mašu, vidim nepoznat svijet, i ja im otpozdravljam. Nedaleko od mene, pored starog jasena, stoji čovjek srednjih godina s plavim kašmir šalom; i on mi rukom maše, kao da mi želi nešto reći. Pokreti mu postaju usporeni.  Tog časa kroz tijelo mi prođe santa leda. Jesam li ja to, ne daj Bože, umro?! U mozgu opća uzbuna, uz jauk budim se na klupi. Znojavog čela spoznah; živ sam, postade mi drago - toplo oko srca, mislim da sam se nasmiješio. Nisam više nikoga promatrao (onako uplašen), prikovanog pogleda ispred sebe i nijem kao riba krenuh dalje. Spuštala se noć.

 


Ožujak 2014.