K'o u magli guske


PV
PV

U hladovini, na verandi birtije, znoj kipti iz mene ispod slamnatog šešira, najviše po čelu i vratu. Došle ljetne vrućine; prođe još jedna godina, prijatelji moji dragi. Koja slučajnost?! Na radiu Parni Valjak i „Godine prolaze, proklete neka idu bez mene.“

 

Bez imalo prirodne rafiniranosti koja muškarce navodi da se uglađeno nasmiješe kad vide neku punačnu tetu s velikim poprsjem u majici i kratkoj suknji, oni iskolače oči kao telad u šarena vrata: „Ova ljulja kao prekooceanski brod“. – čujem jednog. A nazočne žene objese čeljusti do poda i ne pokušavaju skriti izraz užasa (možebit su ljubomorne na njezine sise). Ustvari..., većina žena (ne sve, velim, nego većina) se pali na neotesane i kretene. Što veći glupson, veća prôđa. To nije od mene, tako stoji u novinama – evo pogledajte, ovdje piše.

 

Uz pelinkovac s ledom i bez limuna prelistavam aktualni tisak i pogledavam moju crnu bilježnicu koja viri iz torbe i mislim na nered u njoj. Još prošle..., predprošle godine htjedoh  dovesti u red taj kaos. A u njoj nema čega nema; no najviše brojeva telefona i elektronskih adresa. Pomislim da život bez mobilnog telefona i računala nije moguć. Kako je bivalo prije? Pisali smo pisma. Znademo li mi uopće napisati pismo?

 

Prelistavam stranice bilježnice, kao da miješam karte za važnu partiju pokera. Između prstiju prolijeće moja osobna povijest, prolijeću osobe kao u povorci; ljudi koji dolaze i odlaze igrom slučaja, a ne s nekim planom. Rijetko koji broj znam napamet; neki su mi zagonetni. A, kako i nebi bili kad nisam, pored njega, upisao ime. Onda se čudim ─ Tko je sad ovo? Od kud sad ovaj ili ova ovdje? Pa ih precrtavam, brišem kao glumce na pozornici nečijeg života koji imaju samo nekoliko replika, igraju malu ulogu, odlaze s pozornice i nikad se više ne vrate.

 

Pitam se u koliko je drugih adresara upisano moje ime, adrese i brojevi? I da li ću biti izbačen s pozornice jer nemam više nikakvu ulogu (gluho bilo). Pitam se koliko ih ima samo koji se nikad neće pojaviti u mojim zabilješkama jer možda nisam bio na dogovorenoj kavi, večeri, roditeljskom sastanku ili jednostavno nisam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Prijatelje i poznanike koje sam mogao imati, a eto nisam. Nedostaju mi neki od njih. Nedostajem li ja njima?

Vidi sad ovo! Negdje u sredini nađoh i ovaj zapis. Ružnog li rukopisa; vjerojatno je moj (da, moj je).

 

Zamislite samo moć uvjeravanja zraka nakon oluje! Preda mnom se pojavljuju  moje zasluge i ovladavaju mnome, mada se ne opirem.

 

Marširam i moj tempo je  tempo ove ulice, ove strane na kojoj hodam, ove gradske četvrti. S pravom sam odgovoran za sve udarce o vrata, o ploče stolova, za sve zdravice, za ljubavne parove u posteljama, na skelema novogradnjâ, u mračnim ulicama, priljubljene uz kućne zidove, na bordelskim otomanima.

 

Procjenjujem svoju prošlost prema svojoj budućnosti, ali smatram da su obje izvrsne, nijednoj ne mogu dati prednost, i moram kuditi samo nepravdu proviđenja koja mi ide tako na ruku.

 

Samo sam malko zamišljen kada stupim u moju sobu, o da, međutim, penjući se stepenicama, nisam našao ništa što bi bilo vrijedno razmišljanja. Ništa mi ne pomaže da sasvim otvorim prozor i da u nekom vrtu još uvijek svira glazba.

 

Tako je nekad pisao Franz Kafka, kojeg pamtimo kao velikog pisca i po oproštajnom pismu svojem prijatelju Maxu Brodu.

 

„Najdraži Max, moj posljednji zahtjev: Sve što ostavim za sobom... u obliku dnevnika, rukopisa, pisama (mojih i tuđih), skica i tako dalje ima da bude spaljeno i nepročitano.“

 

No, Max nije udovoljio prijateljovoj posljednoj želji i veliki dio romana i zbirki objavljuje u razdoblju od 1925. i 1935. godine. Mnoge papire koji su ostali ne izdani, ponio je sa sobom u Palestinu, gdje je 1939. pobjegao. Kafkina posljednja ljubav (Kafka je umro u četrdesetoj), Dora Diamant također je ignorirala njegovu posljednju želju, tajno sačuvavši 20 notesa i 35 pisama. Njih je 1933. godine konfiscirao Gestapo, ali ih biografi i danas traže.

 

Dovođenje u red moje bilježnice ide usporeno, ali dobro je tako. Čitam, promatram imena, zatvorim oči i pokušavam ih zamisliti u sjećanju. Ovi koji su ostali, kao da mi hoće kazati kako sam bogat i sretan čovjek. I ni približno onako sâm kako ponekad pomislim da ustvari jesam.

 

Sjećate li se onog čovjeka s plavim kašmir šalom? Eno ga opet s druge strane ulice i maše mi, kao da me pozdravlja. Bez šala je ali sam ga prepoznao.

Raspričao sam se. A uvijek kad previše pričam izbrbljam svašta pa se poslije kajem.

 

***

 

U partizanskoj nam Domovini poremećen jaši zbunjenog. Vučji čopor zajedno s drugovima plače nad udbaškim mafijašima i gura nam vijesti pod nos, samo da skriju lopovluk dragog im vođe (drug, čovek, komunista i papak). I tako iz dana u dan.

 

U Srbu se i dalje slavi 27. srpanj kao dan ustanka. Tog je dana  katolički svećenik ispečen na ražnju i pobijena sva hrvatska čeljad. A mi to znademo pa nije nam po volji takvo slavlje, pa kontra nas sin visokog oficira JNA prezentira nam putovnicu Istre. A ja, eto, kao papagaj ponavljam – oni su tu samo za sprovođenje memoranduma 2 (ako hoćeš srušiti državu, samo je zaduži, da muku muče i naši praunuci, to je siguran put prema dnu). Ove godine, što se Knina tiče, drug kubura i društvo su se solidalizirali s bratom (četnikom početnikom) iz komšiluka. To je onaj što je 1992. u srcu Domovine besjedio da je to Šumadija.

 

Ne mogu biti a da vam na ovome mjestu ne kažem riječi Stjepana Radića koje je izrekao 24. studenog 1918. godine: „Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima poživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!“  Ili riječi Brune Bušića (titina udba ga je ubila u 39 godini života): „Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsijecite mi ruku!“

 

Ovaj spot, ispod, preporučam dinosaurima, fosilima, provalnicima, sjecikesama, hrvatskim ništarijama i komunističkoj mladeži ili kako je bravar volio kazati – omladinkama, omladincima i pionirima – dragim, dakako.

 

 

pv


Kolovoz 2016.