Kristoljubiva ideja


Zagledani u talog crne kave, u ruke što prebiru po stolu

sad mislimo kako spasiti vlastite duše koje pokisle

stoje pokraj beskrajnog oceana. O nema kraja

u ovom mutnom obzoru što pritišće životinje i stabla

i ni jednoj ptici ne da da poleti.

 

               Mile Stojić - Odgonetka

 

 

PV
PV

Razlika između krivnje i stida je u tome što smo u prvom slučaju protiv sopstvenog razuma a u drugom protiv volje drugih. A znam da mi svi nosimo maleno svjetlo slučaja koje ocrtava naš unutarnji kaos.

 

 Stim mislima u glavi pravim moj krug oko mjesta. Smatram to tjelovježbom za taj dan. Mjesto gdje živim je u provinciji, na rubu velegrada; s ćelavim drvoredom, mirno i s Božićnom rasvjetom lijepo kao muštuluk. Nikad nisam volio živjeti u velikom gradu; draže mi je gledati opalim lišćem prekrivene trotoare, pašnjake, krave, grabov šumarak... Gradske cure to ne vole. One vole tramavaje, kafiće, izloge, dućane...

 

Uz put susrećem ženu s nemirnim, malim psom (nešto mu govori ali mislim da pas ništa ne razumije). Susreo sam grupu mladića kako se se bezbrižno smiju na sav glas (mogu misliti kako se njihove majke raduju kad otvaraju kućna vrata.) S crkveih tornjeva u predvečerje odjekuju zvona, kao u Schillerovim baladama, u čast Kristoljubivoj ideji i štovanja za nas ovakve kakvi genetski jesmo, i dok njih troje; čovjek s bradom žena prekrivena s maramon i s djetetom u naručju... svi u prnjama samo smetaju nama koji u licu znoja svoga ko sumanuti trčimo od dućana do dućana kupujući sve i svašta (ne misleći niti u zadnjim mislima na one što kopaju po kontejnerima; jadni, gladni i gologuzi). Eto, dokle su narod doveli politički hohštapleri oprani u svim vodama; predsjednik ovaj-onaj, ministar ovaj-onaj, qurac, palac... ovaj-onaj. Svi redom izgubljeni u vremenu, napušeni i nadrogirani (poneki ne znaju sastaviti ni dvije prosto proširene rečenice). Nisam htio ali kad sam već tu da vam ispričam i ovo čudo: Moj drug iz Dervente ostavlja posao u Njemačkoj, obitelj 1991. godine i odlazi u domovinski rat i kaže, glasno: "nikad više Deutschland!". Znate gdje je sad? Eno ga u Njemačkoj konobari za minimalac i pod stare dane.  Lutam internetom... nekakav Ivan Ivanović na nekakvoj "Prvoj" u nekakvoj svojoj TV emisiji ruga se (priča vic o silovanim Bosankama). Poludio sam; taj mali punoglavac, zdepasti, ljigavi dvonogi smrad.... Dno dna.

─ Ne mogu više!, odoh kod Marjana.

Dakle... 25. prosinac je pred vratima (ono, znate, kad se rodio Isus). I ne dao Bog da usfali.

 

Krleža u svojoj knjizi "Studij putopisa" u "Razgovoru sa sjenom Franje upila" piše:

Čujete li,  čovječe? To su armade milijuna i milijuna! One su se pokrenule na svoj krvnički posao! Ali to nije najstrašnije, da se čovjek osjeti osamljenim protiv krvavih i naoružanih armada! Najstrašnije je kada se čovjek osjeti osamljenim od svojih drugova i prijatelja. Do ovoga carskoga grada meni nije stalo! Ja ga mrzim i prezirem! Ali od mojih drugova nitko mi nije pružio ruke! Večeras, kada sam im najvio moj istup, nitko mi nije kazao niti jedne jedine riječi! Pojmite li vi to, čovječe, što to znači?

 

***

 

Sveti Luka u Evanđelju piše:

 

"U one dane iziđe naredba cara Augusta da se izvrši popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis, izvršen za Kvirinijeva upravljanja Si­rijom. I svi su išli na popis, svaki u svoj grad.

Tako i Josip iz Galileje, iz grada Nazareta, jer je bio iz kuće i loze Davidove, uziđe u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Bet­lehem, i pođe na popis s Marijom, svojom ženom koja bijaše trudna.

I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi svoga prvorođenca, povi ga u pelenice i položi u jasle jer za njih ne bijaše mjesta u gostionici.

U tom su kraju boravili pastiri. Noćili bi pod vedrim nebom i naizmjence čuvali sta­da. I gle! Anđeo Gospodnji stade iznad njih, i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše.


No anđeo im reče: »Nemojte se bojati! Evo, javljam vam veselu vijest o velikoj ra­dosti za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Go­spodin. I evo vam znaka! Naći ćete novoro­đenče povijeno u pelenice i položeno u ja­sle.«

I odjednom se anđelu pridruži silna nebe­ska vojska pjevajući hvale Bogu i govoreći:

»Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje!«

Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pa­stiri stanu poticati jedan drugoga: »Hajdemo dakle u Betlehem! Pogledajmo, kakav se to zbio događaj, s kojim nas je upoznao Go­spodin.«

I pohite žurno i nađu Mariju i Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Kad sve to vidješe, ispripovjediše što im je bilo rečeno o   djetetu. A svi koji su to čuli u čudu su se divili tome što su im pripovijedali pastiri.

Marija je brižno čuvala sve ove događaje i      razmišljala o njima u svom srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli, kako im je bilo rečeno.


Kad se navršilo osam dana, te je dječaka trebalo obrezati, dadoše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo prije njegova začeća."

 

***

Jednom davno, veliki pjesnik, Nikola Šop je napisao prekrasnu pjesmu (jednostavna a uzvišena) uz koju vam i ja, dragi čitatelji i posjetitelji ovog skromnog portala, želim sretan i blagoslovljen Božić:

 

O Isuse, kako bih volio, kada bi se

udostojio da uđeš u moj stan.

Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.

Gdje se u oknima rano ugasi dan.

 

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,

da kratki ovaj dan produžim.

kako živim životom sasvim malim.

I pun jeda, sa braćom svojom služim.

 

Pričao bih ti o ljudskoj kući.

O oknima, koja su pokadkad plava.

O vratima, kroz koja pognut moraš ući.

O bravi, koja se čvrsto zaključava.

 

Pričao bih ti uz dim obične cigare,

o svakom čovjeku i kako se koji zove.

I kako jedni uvijek nose haljine stare

I kako drugi uvijek nose haljine nove.

 

I kako ima sedam brižnih dana.

O Isuse, i svakom je ko što je bilo jučer.

I o tom, kako se, kad zaboli rana,

šešir na čelo duboko, duboko natuče.

 

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,

kako se rosa niz prozor sliva.

Onda bih ti rekao savim nijemo:

Isuse, umoran si, tebi se sniva.

 

O lezi, zaspi na postelji ovoj,

koju čovjek svaki dan otkupi.

Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.

Spavaj samo, a ja ću na klupi.

 

PV



Prosinac 2014.