Kuda idu divlje svinje


Zapuštena provincija dočekuje glasnike

Ležeći na trbuhu. Pod zvijezdama ─ samo sitnice.

Sličnost s Betlehemom i svijetom koji nestaje,

U vrtu između šipaka svijetle uspomene ─

S tišinom crne grane: dokumenti ...

Ah, kakav početak! Čuvaj se iznenađenja pobjede!

─ Koliko je nesreće potrebno, da bi se otkrila

                                                        zabluda?

Vlado Gotovac ─ Crna kazaljka


PV
PV

Ovih dana bio sam pri cesti i u ruke su mi dospjele dvije knjige: "O ljubavi i drugim nečistim silama" od Gabriela Garcie Marqueza i druga "Hrvatska u raljama djece komunizma" od Tihomira Dujmovića. Jedna s drugom nemaju nikakve veze ali svaka privlačna na svoj način.

 

Prema tamo čitao sam Marqueza, o vremenu inkvizicije, biskupa i markiza. Tu su i robovi, gusari i gubavci. U glavnoj ulozi markizica Sierva Marije, na koju je pala sumnja da je opsjednuta demonima. U prvi mah učinilo mi se da sam pronašao neko izgubljeno poglavlje klasika "Sto godina samoće", gdje dobri stari Marquez skladno pripovijeda o melankoničnosti ljudske duše i najgoroj od svih nečistih sila ─ ljubavi.

 

Druga knjiga u kojoj Tihomir Dujmović piše o aktualnoj političkoj sceni u Hrvatskoj i  njenoj crvenoj oligarhiji. To su one lole koji su prije četiri godine, kao Amerikanci, zasukanih rukava do lakta u lagano raskopčanim košuljama stali pred narod i rekli: "Imamo plan!" Pričali su o boljitku u svakom slučaju; i da sam ja tada zaspao i sad se probudio u zemlji šećerne vodice i blagostanja, ne bih mogao vjerovati. Premijer (to je onaj seljo što nije čestitao njegovoj Predsjednici) nam soli zdravu pamet i kaže da nećemo bankrotirati.

─ Strašno, prestrašno.

 

Gospodin Dujmović, novinar i (bivši) kolumnist "Večernjeg lista", koji se (zamislite) usudio pisati o zločinu koji su učinili partizani polovicom svibnja 1945. godine. Naime, radi se o dva razreda srednje zraklopovne škole iz NDH; radi se o maloljetnicima koji su na Sljemenu pobijeni metkom u glavu. Dujmović je pisao u "Večernjaku" o tome i na mig predsjednika Josipovića bio najuren.

 

Da se i sami uvjerite o kakvom je novinarskom geniju riječ na stranici 308 piše:

"Prije šezdeset sedam godina su ih strijeljali, Zvonko, a o njima ni danas nije dopušteno govoriti! Pa kako? Pa tako jer medija nemamo! Nitko u medijima osim mene i nekoliko ljudi na taj zločin nije zagrmio! Što je ta šutnja stotina mojih novinarskih kolega prema ovom masovnom zločinu ako ne svojevrsni pljesak toj egzekuciji? Jer kad naiđu na neuporedivo manji zločin u Domovinskom ratu, mediji odmah skaču na noge. Odmah urlik, odmah prosvjed, odmah traže sud, vješala, jedan tekst, drugi, stotinu, tisuću tekstova protiv Norca, Gotovine! Tisuće i tisuće! Zdrobite ih, hapsite ih, sudite im, raspnite ih! Raspnite ih! Raspnite te likove što su hrvatsku državu stvarali! Ali, kad im sudski vještak na obroncima Sljemena po kojima koračate svake nedjelje, udari pečat na nalaz da su tamo između 13. i 15. svibnja 1945. likvidirana dva razreda srednje zrakoplovne škole, oni šute. Šutnja, moj Zvonko, kao pljesak toj likvidaciji ... Kako, zaboga? Tako, zaboga, jer su svi koji bi kriknuli davno prije poklani, a novi novinarski janičari imaju ispran mozak! Ustrašen, prestravljen, a onda i ispran mozak!"



Travanj 2015.