Ljubavna veza Masline i Mediterrana


I dok bude na svijetu zapaljenih krušnica, iz kojih liže gorući plamen,

i dok se budu cijepile voćke u ožujku, a grožđe bralo u rujnu i nosilo

se klasje pod krov u kolovozu, orat će se na proljeće i piti i plesati

u jesen, ubijat će se veprovi po hrastnicama i mjesec će se rađati pun iza

šume kao bakreni pladanj, a netko će u trideset i trećem stoljeću

još uvijek čitati Horacija, kako je sve to već jedanput davno bilo

i kako je čudno , da to još uvijek traje. (1933.)

 

                                                        Miroslav Krleža

 

 

PV
PV

Nećete mi vjerovati, ali ja sam otkrio da mi kuhanje godi i opušta. Pravi je odmor od svega drugog pa s užitkom sjeckam, miješam, kušam, dodajem začine, podljevam vinom i uživam u tome.

─ Znam sve skuhati... - ustvari znam puno toga... - no, no, dobro de; znam ponešto.

Počeo sam ─ zamislite ─ razmjenjivati recepte s kolegicama na poslu i usput im priznam da u spravljanju slatkiša nisam tako dobar. A one me nesebično savjetuju što i kako trebam. A ja klimam glavon i kobajagi kao nešto znam (da ne ispadnem baš tolika neznalica.)

 

Ponekad izdavači knjiga nemaju što za ponuditi. U tom slučaju omiljeni kutak u knjižari  je "jelo i piće" (Essen und Trinken). Na kraju krajeva (složit ćete se sa mnom), čovjek mora jesti i piti, i dakako, čini to iz potrebe ali i iz ugođaja.

U ovu avanturu upustih se tražeći kuharsku knjigu poklona radi.

 

Još je godine 1876., glasoviti gastronom Anthelme Brillat-Savarin napisao: "Otvorite bilo koju povijest od Herodota do naših dana i vidjet ćete, a pri tome ne izuzmite ni urote, kako se nikad nije dogodio veliki događaj koji ne bi bio začet, pripremljen i određen na gozbama". Ta misao vrijedi i danas. Oko trpeze svoje planove za budućnost kuje svaka naša obitelj kada se dogovara, tuguje ili slavi. To čine i političari, gospodarstvenici i svakojake elite. ─ Što su izabrana jela bolja i maštovitija, to su i događaji važniji i svečaniji.

 

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva. Prelazim strpljivo (strpljivost i vrijeme u prodavnici knjiga su najbitniji) preko regala, preko naslova i prvo što spoznajem ─ tako puno šarenila i informacija na tako malom mjestu. Kuharske knjige nisu samo obične stvari. One se istječu svojom vizualnošću, bojama, fotografijama... i svaka od njih vuče me za rukav i kaže:

─ Uzmi mene. Mene, mene...

 

Htjeli mi to priznati ili ne: činjenica je da se naš svijet vrti oko hrane i kuhanja. (Jedan moj prijatelj bi rekao ─ use, nase i podase i 'bemti nećuništa i čojeka koji ne zna ništa skuvat!). Hrana mnogima ne samo da utažuje glad nego im je i utjeha, barem na kratke staze. Nerijetko tako posežu za njome kad imaju neki emocionalni problem, svjesno ili nesvjesno. I eto ti viška kilograma. Aime! Čitam nekidan u novinama da su kanadski znanstvenici s McMaster University otkrili da u žena unos kalorija tijekom obroka ovisi o tome jedu li u muškom ili ženskom društvu. Potvrđeno je da žene kad su u društvu muškarca češće odabiru hranju manje kalorijske vrijednosti od one koje jedu s drugim ženama. Dakle žene, ako želite biti vitke i u formi jedite samo s muškarcima.

 

Hobotnica u Rimskom loncu
Hobotnica u Rimskom loncu

Počinjem s download naslova u PDF i JPG formatu: "Kuhanje s ljubavlju", "Ljubavna veza masline i Mediterrana", "Mamina kuhinja", "Bakini kolači", "Lak za nokte i omleti", "Kuhinja za plavuše", "Piletina - Riba - Krumpir", "Pjesnik za šporetom", "Okus sreće u trbuhu", "Vegetarijanska kuhinja", "Sreća u juhi", "Ljubavni recepti", "Što vole jesti horoskopski znakovi", "Zdravo i kreativno", Kuhar za samce", "Pizza, pasta & co", "Četiri godišnja doba"...itd...

 

U glavi začuh: "klick!" Sistem je popunjen i nema više mjesta. Nakon cjelokupnog šarenila, naslova, recepata, zatvorim oči i ne vidim više ništa. Tama; eh kako je lijepo. Onda mi u glavu dođe glas: "

─ Kako možeš stojati usred knjižare zatvorenih očiju!? Tko to normalan još radi?

 

Izašao sam vani ali od silne zbrke ne mogu se sjetiti gdje sam parkirao automobil; ne može pa Bog. Obli me hladan znoj ali napokon smiješak; nabasah na crnog Passata. Vožeći osjetio sam glad. Kako ne bih nakon svega?! U mislima sam ponovno prelazio preko nekih sočnih i mirisnih recepata. Ni sam ne znam odkud mi na pamet dođe "Proljeće u Karolinentalu"; knjiga koju sam davno pročitao. Glavni likovi Petar i njegova Zubejda:

─ Kao i svaki zaljubljen muškarac i ja postadoh dosadan. Ponavljao sam jedno te isto.

"Struk ti Zubejdo vrijedi Carigrada..."

"... Ne smijem se ugojiti! Znam, inovjerci nisu poput našeg muškinja; vole tanahne ženice... A ti, gledaj ostati takav. Ni meni prasac ne treba! Čuješ li ti mene? Pola baklave, za danas dosta..."

Kajući se, obično mi je donosila i onu drugu, zabranjenu polovicu.

 

Od ovoga osjetih još veću glad. I nisam morao dugo čekati i razmišljati ─ preko puta vrte se pečeni pilići. Piletina i malo kruha. Bilo je super.

─ Prste da obližeš

 


Travanj 2014.