Može ti se


IS
IS

Ima dana, na ovoj zvijezdi što se u zemlju računa, kad se pitam tko sam ja?

Ja sam jedan tren svojega trajanja, svaka noć brižljive nesanice, svako razdvajanje i svako bdjenje. Ja sam krivo zapamćeni oblik jednog drvoreza obješenog u mojoj sobi što ga moje umorne oči jasno sad gledaju: a predpostavlja Zadnju Večeru. Ja sam onaj koji je gledao pustinju i nastavlja je gledati u beskraj. Ja sam zrcalo, ja sam odjek, izgubljeni osamljeni san. Ono sam što mi kazaše.

Dugo nisam mislio o tebi sve dok se ne probudihh u sopstvenoj kaljuži, pa u glavi mi nastane pomutnja svakojake vrste. Muke i gorčine je najviše i straha od prolaznosti vremena. Bojimm se da štogod ne isčezne u krajičak mozga i nije mi odmah pri ruci. Često, a najviše kad sam sâm, čujem onaj tvoj glas što odleđuje i opet u istom trenutku zaleđuje satisfakcije valjda radi; a najčešće me zatekneš nespremnog i opet samog, kao da si utvara; kao lopov (noćni sjecikesa), došuljaš se odnekud. Ha, može ti se i nadugo i naširoko. Veleum ti je dao i šakom i kapom i nije škrtario. Može ti se i ovako i onako, i visoko i nisko jer lijepa si ti – lijepa poput tople ljetne noći pored plaže, pored koje smo šetali i igrali se guranja, nasmijani trčali i stizali jedno drugo. Magla je sad tamo, kao tijesto, tako debela, nožom se može sjeći. Može ti se..., al' kad podvučem crtu i stavim sve na vagu usprkos svim tvojim manama i svojeglavosti, mozak mi samo gura ono lijepo u prve redove; kažu bistri ljudi da je to normalno. Hajde, majčin sine, pobijedi volju ako možeš, jer nije to nikad nitko uradio pa nećeš ni ti. Nije to mačiji kašalj.

 

I sad kad malo bolje razmislim, nije tu bilo Bog zna što. Ništa bitnoga. Recimo da je nad nama visio mač koji je samo vrebao prigodu kad će pasti kao glava u košaru. Slatkorječivost i ništa više (tako to biva u početku), a onda odapete strijele prema meni, i sad zna – nisu bile od dima, bile su prave. Neke odapete riječi prema tebi. Od krvi i mesa sam. A što sam mogao drukčije? Gurnula si mi pod nos običan račun koji ja, eto, nisam znao izračunati, a kladim se u ovu pozlaćenu mjesečinu, da to znade svaki pučkoškolac. A..., može ti se, lijepa si ti... Što sam čekao? Da se dogodi čudo, ili (kako babe kažu) da ti Bog prosvijetli pamet ili nešto drugo... Što? Nečeg što se neće nikad pojaviti – Godoa!?

Kao što se čovjek vrati iz polja tako se i ja vratih iz tvog zagrljaja. Između mene i tebe treba podići tri stotine zidova i noći. I neka ostane samo uspomena – oni sutoni s mukom zasluženi, noći provedene s nadom da te čujem i ugledam. Daleko su moji putovi i autoceste nazvane po mojem imenu, polja moga prolaska i ovaj nebeski svod kojeg upravo gledam. Poput mramora tvoja će odsutnost ispunjavati tugom duga i kasna popodneva.

 

Sve lijepe i romantične riječi, rekao sam ti; ali ti, kao da si bila pijana i obuzeta svojim sitnim i nebitnim glupostima kad si me slušala. Žalibože vremena, žalibože papira. Pričao sam o Borgesovoj Asterionovoj kući koja ima bezbroj vrata.

─ Kako će izgledati moj otkupitelj? ─ pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda bik sa čovječijim licem? Ili će biti kao ja?

Pričao sam ti o Tezeju i njegovoj Arijadni kad su pobijedili Minotaura u njegovom labirntu:

─ Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi. ─ Nećeš mi vjerovati, Arijadno ─ reče Tezej. ─ Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

I o tome da daljina idealizira. Pričao sam ti o tome da vrapci uopće pojma nemaju da ih ljudi tako zovu.  Pričao sam o Prevértu, o njegovom brijanju sto na sat, ustvari ti si me brijala sa pozlaćenim brijačom. Nekada sam ja pjevao tebi kao što je Prevért pjevao nekoj Barbari, davno, tamo negdje u kišovitoj Normandiji:

 

„Čovjek što je stajao pod strehom, zovnuo te.

Barbara, i poletila si prema njemu kroz kišu.

Rascvala, ustreptala blistava i bacila mu se u zagrljaj.

Sjeti se Barbara ─ i nemoj se ljutiti što ti kažem "ti".

Ja kažem "ti", svima koje volim. 

 

Nemam ti na kraju priče što lijepo kazati nego da je ralo tvog blagog čeličnog pogleda isparalo mi srce kao plugom, izoralo. I iz te brazde iznikao je cvijet rastanka.


Ožujak 2021.