Može ti se


PV
PV

Dugo nije mislio o tebi sve dok se nije probudio u sopstvenoj kaljuži, pa u glavi mu nastane pomutnja svakojake vrste. Muke je najviše i straha od prolaznosti vremena..., boji se da što ne isčezne u krajičak pameti i nije mu odmah pri ruci. Često, a najviše kad je sâm, čuje onaj tvoj glas što odleđuje i opet zaleđuje satisfakcije, valjda radi; a najčešće ga zatekneš nespremnog i opet samog, kao da je utvara; kao lopov, došulja se odnekud. Ha..., može ti se kako hoćeš. Može ti se i ovako i onako, i visoko i nisko jer lijepa si ti – lijepa poput tople ljetne noći pored plaže, pored koje ste šetali i igrali se guranja, nasmijani trčali i stizali jedno drugo. Magla je sad tamo, kao tijesto, tako debela da se nožom siječe. Može ti se..., al' kad podvuče crtu i stavi sve na vagu usprkos svim tvojim manama i svojeglavosti, mozak mu samo gura ono lijepo u prve redove; kažu bistri ljudi da je to normalno. Hajde, majčin sine, pobijedi volju ako možeš, jer nije to nikad nitko uradio pa nećeš ni ti. Nije to mačiji kašalj.

 

I sad, kad malo bolje razmisli, nije tu bilo Bog zna što. Ništa bitnoga. Recimo da je nad vama visio mač koji je samo vrebao priliku. Slatkorječivost i ništa više (tako to biva u početku), a onda odapete strijele prema njemu, i sad zna – nisu bile od dima, bile su prave. Neke odapete riječi prema tebi. Od krvi i mesa je. A što je mogao drukčije? Gurnula si mu pod nos običan račun koji on, eto, nije znao izračunati, a kladim se u ovu pozlaćenu mjesečinu, da to znade svaki pučkoškolac. A..., može ti se, lijepa si ti... Što je čekao? Da se dogodi čudo, ili (kako babe kažu) da ti Bog prosvijeli pamet ili nešto drugo... Što? Nečeg što se neće nikad pojaviti – Godoa!?

 

Sve lijepe i romantične riječi, rekao je; ali ti si bila mrtva pijana i obuzeta svojim sitnim i nebitnim glupostima kad si ga slušala. Žalibože vremena, žalibože papira. Pričao je o Tezeju i njegovoj Arijadni kad su pobijedili Minotaura: „Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi. ─ Nećeš mi vjerovati, Arijadno ─ reče Tezej. ─ Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor. I o tome da daljina idealizira. Pričao ti je o tome da vrapci uopće pojma nemaju da ih ljudi tako zovu.  Pričao ti je o Prevértu, o njegovom brijanju sto na sat, ustvari ti si ga brijala sa pozlaćenim brijačom. Nekada je on pjevao tebi kao što je Prevért pjevao nekoj Barbari, davno, tamo negdje u kišovitoj Normandiji:

 

„Čovjek što je stajao pod strehom, zovnuo te.

Barbara, i poletila si prema njemu kroz kišu.

Rascvala, ustreptala blistava i bacila mu se u zagrljaj.

Sjeti se toga Barbara.

I ne zamjeri što ti kažem 'ti'.

Ja kažem 'ti' svima koje volim.“

 

Sječivo tvog blagog čeličnog pogleda isparalo mu srce..., kao plugom, izorao i iz te brazde iznikao je cvijet rastanka.


Kolovoz 2017.