Moja šikara i njihove bušotine i nalivpero

Kud god pogled bacim, ponižena čela;

kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.

Usred meke grudi ropsko srce bije,

a od leda sunca Gospođa je svela.

Tin Ujević - Kolajna, 1926.

Odlučio sam. Za moj sljedeći okrugli rođendan kupit ću si Harley Davidson, naparviti još jednu tetovažu i osnovati Motoklub "Zbrinuti očevi". Pušit ćemo debele cigare i piti konjak.

Pri dugoj vožnji čovjeku svašta pada na pamet.

Samo nebo zna koliko sam puta u zadnjih trideset i nešto godina vozio od Broda prema Zagrebu. No, nikad, čini mi se, kao sad nisam pogledavao na desnu stranu i vidio samo korov i šikaru. Koliko sam tvornica zapazio mogu pobrojati na prste jedne ruke. Razlika naspram onoga što vidim od poteza Trsta do Venezie je više nego drastična; sve kao pod špagu - kultivirano i obrađeno; oranice, šumarci, pašnjaci, vinogradi...

I onda mi na pamet padne premijer. Zamislite! Umjesto da krenemo od Slavonije, koja može hraniti pola Europe on bi da buši i prlja ono malo mora. Ustvari ja sam prokužio kako ga shvaćati: kad Zoki i oni njegovi zgubidani kažu da je nešto dobro - to je užasno. A kad kažu da je nešto loše - to je dobro i treba napraviti. Ustvari njih treba rušiti, što prije, inače prave samo belaj, a Zokija poslati u dječiji vrtić - on mora sve od početka.

Dragi moji utufite sebi u glavu: "Naftne platforme i turizam ne mogu skupa!" Niemals!

***

Oni koji su u Daytonu uzeli u ruke nalivpero i potpisali da 80% Bosanske Posavine pripadne Srbima bili su članovi HDZ. Skoro svi su pomrli, neki su u Hagu, ili pak ne predstavljaju više nikoga i ništa (politički mrtvaci), ali zemlja je otišla. Gotovo. Fertig-schluss. Amen. Samo, mi šutimo i zaboravljamo i u tome je naše prokletstvo.

Kad bi dr. Maček ustao i vidio što ostade od njegove Banovine, čini mi se, umro bi odmah i naprijeko.

No, jedno zlo nikad ne dolazi samo. Iz stranke je izašao Dr. Drago Prgomet. Čovjek iz Bosanske Posavine; dragovoljac, liječnik i pisac. Njegovu knjigu s trinaest ratnih priča, "Sakupljači gelera", pročitao sam u jednom dahu. Još uvijek se sjećam njegovih riječi u uvodu: "Za doktore uglavnom kažu da se vole petljati u svašta, tvrdoglavi su i misle da sve znaju. Činjenica da sam sâm napisao uvodnu bilješku u tome će vas stavu učvrstiti. Zamislite uvodnu bilješku u kojoj vas ne hvale. A uvodne bilješke za ovu knjigu koje sam dobio od nekih poznanika govorile su o svemu i svačemu, samo ne o autoru knjige. To doktorski ego doista teško može podnijeti."

Dakle moj lobist za Bosansku Posavinu je otišao i sad okolo kao neka baba priča bajke. E moj doktore politika se ne vodi tako. Ponekad se mora izaći iz vlastite sjene ali ostati svoj. Onda se javlja drug Sejdo Komšić; on kao neko mudo i brani kao Bosnu od Karamarka. (Priča se da je Sejdo pod izravnim utjecajem Burduša).

***

Prijatelj na poslu mi pokazuje novine na njemačkom i kaže: "Wow Kroatische Präsidentin ist so inteligent i hübsch; mega Frau!" Ali eto, kod nas se uvijek nađe poneki, (kako veli dobri Izet), poneki čmar i piše o Predsjednici kao da je ona snjim čuvala ovce. A što ćeš,... mora se po partijskoj direktivi.

A naša Predsjednica priča, koliko,...? masu stranih jezika i ne treba joj prevodilac

Pa zar to nije na ponos i diku!?

Ožujak 2015.

••• NEKE STVARI I OSTALO •••

(...) No, on podiže glavu prema oblacima, kao da broji ptice. Mislim: "To je jednostavno nemoguće! To nije izvedivo! To s ljubavlju nema nikakve veze!" Koliko su mi puta prijatelji odobravali i potvrđivali, i koliko su mi puta rekli: "Zaš, nisi ti tako glup kako izgledaš'"!

Bacio sam pogled prema dolazećem glasu. Onaj čovjek sa tamnoplavim šalom stajao je preko puta stola.

─ Oprostite, je li slobodno?

Kakvo je to pitanje? Što ono zapravo znači? Možda ništa. I prije nego sam otvorio usta, on je već sjeo. (...)

─ Odakle si?

─ S Plehana

─ Uh

Zašto „uh“! Mnogi ne znaju ni gdje je Plehan i Derventa, ali znaju da treba kazati ovo „uh“. Čovjeku je teško povjerovati da se tako nadaleko mogao provući sumnjiv glas o jednom kraju. Ispada nekako da na Plehanu ljudi ništa drugo ne rade nego se samo tuku i bodu noževima. No da u ovim glasinama ima i dobre istine, to se svakako mora priznati.

Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1842. prolazio ovim krajevima, negdje u okolici Foče susretne nekoliko ljudi i upita svog pratioca:

─ Kakvi su to Hrvaćani?

─ Bježi, ne pitaj – odgovori kiridžija – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. (...)

Postoje, naime, u našem životu velike i male borbe. Boljerečeno veliki i mali bljeskovi. Veliki su, naprimjer, ljubav na prvi pogled, shvaćanje abecede i tablice množenja, vožnja motorom kada je sunce za leđima, spoznaja da imamo novi akomulator u autu. I tako dalje. Ali ima i onih manjih bljeskova - (...)

Godine su prošle, stol je raspremljen, gotovo

svi pozvani su mrtvi a poneki su još u ratu.

Ali na stolnjaku uspomena za nekolicinu koji su još živi, lakrdijaši pamćenja igraju se po cijeli božiji dan.

Kao što nam oblaci pokazuju smijer vjetra visoko iznad nas, tako isto najlakši i najslobodniji duhovi jesu, u svojim smjerovima, prognozeri vremena koje će doći. Vjetar u dolini i mišljenja koja se danas nude na trgu ne znače ništa za ono što dolazi, nego samo za ono što je bilo.

U svezi knjiga a i svega drugog možeš pisati na:

info@posavski-vremeplov.com

Mirko Popović - Po prahu uzvodno

••• ČITAONA •••

••• PAJDAŠI •••

••• P V •••

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević