Naš brat magarac


            ─ Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim

            zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme

            zove "prirodnim zakonima": zašto naprimjer, buterbrot

            pada uvijek na onu stranu koja je namazana a nikad

            obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon.

 

                        Miroslav Krleža - Na rubu pameti

 

PV

 

Osjećamo li se kako jedemo...

ili  jedemo kako se osjećamo?

Ima dana u životu kao što su rođendani, svadbe, sveci, krštenja... kada se opustimo i konzumiramo puno i probrano (sv. Franjo, misleći na trbuh, znao je reći: da nahranimo našeg brata magarca). U te dane nitko od nas ne gleda na "liniju"; uz alkohol svakojake vrste, gozbi se pečena prasetina, janjetina, čobanac, a bogme znade se i vol okrenuti. I ne daj Bože te sramote da bude knapp. Taman posla, da domaćin lomi svoje prste pa da (barem) pola ne ostane.

─ Ima se može se!

 

No, ja vam ne želim pričati o tome - tko ima para i guzom šara - nego o našem jelu i pilu tijekom tih dana i tijekom ljetnjih dopusta, nakon kojeg se svatko vrati s kilicom viška pa se mučimo da je skinemo i eto nam Božića, Bajrama i svakojakih drugih svetkovina. Strašno!. Zašto to činimo? Zašto dopuštamo nešto što ne čini dobro našem zdravlju i tijelu?...

Jedna moja prijateljica znala je reći:

─ Ljuti Chips od krumpira volim više nego sex!?

Odkud mi sad ona pade na pamet? Nisam je vidio od onda kad smo vozili oružje i kad su nas slovenski graničari (koji su to papci) kurvanjski muntali i skidali, da prostite, do gaća. Pored puta su bili još uvijek vidljivi tragovi rata. Kad smo prošli Breganu i sam vidno olakšan, rekoh joj o čemu se radi:

─ Alaha ti, i sad mi to kažeš! ─ kaže mi ona u čudu.

Trebali smo za Banja Luku ali prijelaz u Gradišci je već bio zatvoren. Produžili smo prema Slavonskom Brodu. Nedugo zatim kod Starog Petrovog Sela zaustavila nas je hrvatska policijska kontrola. Policajac koji je nas legitimirao bio je upadljiv po pištolju. Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena.  Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu?

─ Gojko Isukrstati čuješ ti ovo? ─ dovikuje kolegi pored auta ─ svi bježe iz Bosne a ovi 'oće unutra!

Gojko je čeprkao oko motorole, i mrmljao nešto u sebi.

─ Do Odžaka, prijatelju, može sigurno a za dalje nemam pojma. ─ reče Dyrty Harry.

Uzeo sam papire, zahvalio se i dao gas. U Brodu smo se rastali. Pri prijelazu Save vidio sam na Slavonskobrodskoj strani ukopane lake topove i mitraljeze. Obuze me neka hladnoća a kroz glavu mi, s tugom, prođe pjesma:

Odavno smo graničari stari

Čuvali smo granicu na Savi...

Znao sam da neće biti dobro i da je raspad u punom jeku. Nafaka je posrkana - došao vrag po svoje. Sjetim se i Andrića i njegovih riječi: u ratu glupsoni i kreteni odlučuju o životu i smrti, fukare se obogate a pametni zašute...

 

Ne znam kako vama ali meni se čini da sam podebelo skrenuo s teme i ako nastavim ispast će nakaradno kao Facebook profili naše nepismene mladunčadi. Zato, vraćam se na stvar i da vidimo što kažu pametne glave:

 

... Odgovor je iznenađujući: U jednoj studiji koju je objelodanio "Jurnal of Consumer Psychology" stoji da ako netko ima više problema i lošeg je raspoloženje lakše poseže za nezdravom hranom. U tom slučaju jelo mu dođe kao utjeha. Dobro raspoloženje i unutarnji mir naginju više ka zdravom i promišljenom konzumiranju hrane.

 

Mnoge druge studije govore upravo suprotno. Tako časopis "Appetite" iz 2013. godine pod  naslovom "Happy Eating" govori o konzumiranju Chipsa i čokolade, kao o konkretnom pozitivnom raspoloženju. Ovakvo razmišljanje u prije spomenutom" Jurnal of Consumer Psychology", je samo izuzeće kulturne naravi. Voditeljica studije Meryl Gardner sa universiteta Delaware kaže: Žderanje je dio kulture nacije.

 

Profesor psihologije gospodin Leigh Gibson sa univerziteta Rochampton iz Londona ističe atavistički momenat ovakvog promatranja: Mi homo sapiensi nismo postali ono što jesmo jer smo zdravo jeli. Naša zadaća je bila reproducirati se i preživjeti do sredine dvadesetih. Mi trebamo energiju, bjelančevine, svakojaku hranu, i nismo morali dugo živjeti. Zdravo jesti je samo moderni kulturni doprinos i trebamo to jer želimo dugo živjeti.

 

Balansirati između raspoloženja i jela je promjenjive prirode. Dobro jesti producira i dobro raspoloženje i obratno.

─ I što sad?

U svom čuvenom romanu (zapravo zbirci pripovjedaka; Sretan put, gospodine predsjedniče) Gabriel Garcia Marquez na jednom mjestu kaže:

Specijalitet kuće bila su goveđa rebra na žaru. Predsjednik i njegov gost se ogledaše, uočivši na drugim stolovima obilate komade porilično masnog pečenja. "Meso izgleda izvrsno", promrlja predsjednik. "Ali ne smijem ga jesti." Upre u Homera gotovo obješenjački pogled, i promijeni ton.

─ Zapravo ništa ne smijem.

─ Ne smijete ni kavu ─ reče Homero ─ pa je svejedno pijete.

... "Kad jednom budem siguran da sam nadomak smrti, opet ću je početi piti. Možda je kucnuo čas."

─ Donesite mi kavu ─ naručio je na besprijekornom francuskom. I nesvjestan dvosmislenosti, pojasnio:

─ Espresso, ta probudi i mrtvaca.

 

Da ova učenjačka zafrkancija bude kompletna spomenut ću još ovo: Penn State univerzitet iz Pennsylvanie na 44 višemjesečna pokusa donosi precizne zaključke: Jelo bogato kalorijama, zasićeno masnim kiselinama i soli, kako veli voditeljica studija Helen Hendy, imaju neupitni utjecaj na naše raspoloženje - dva dana kasnije. Također, isto to pravilo važi za  lagana i kalorijama siromašna jela.

 

I da zaključim:

─ Ne trebamo jesti kao da sutra neće doći. Ionako sve se događa prekosutra.

 

O tempora, o mores!

 


Rujan 2014.