Letimo iznad pokojne blatne Panonije,
što leži mrtva pod nama kao Saverilla,
plemenita gospođa iz marmornog sarkofaga iza Akademije.
Oko sarkofaga te pokojne Severille igrali smo se skrivača
i lovica, a može biti da je to bila doista ugledna dama,
pred kojom su robovi umirali od straha,
a danas od njenih sisačkih šljiva
gospodin pukovnik Teslić peče konjak i rakiju.
Miroslav Krleža - Knjiga studija i putopisa, 1939.
- Letimo nad Panonijom, str.265
***
BRUNNER dankt für die gute Zusammenarbeit
Stojalo je napisano na masivnoj i kromom ukrašenoj, kemijskoj olovci koju sam dobio 2007. godine kao božićni poklon u znak zahvale za usješno zajedničko poslovanje. Pomno sam je promatrao i okretao u ruci kao da je nakit. Nisam ni znao da se skrila ovdje između ostalih olovki u mojoj staroj kožnoj torbi.
Visoki bijeli oblaci prolaze večernjim nebom i odlaze put ljetnjih prostranstava. Fakat, opet sam pri putu. Autobus je poput prekooceanskog broda klizio kroz kolovošku noć, punog mjeseca. Noć je bila vrlo topla, autobus je često ulazio u gradove i plako jurio oko uglova kao voda oko stupova nekog mosta. Zanimljiv je, tajanstven i beskrajno bogat ovaj život. Promatrao sam prolaznike gdje zastajkuju, parove koji se grle i ljubakaju. To je zanimljivo i tako dalje u bljesak i sjaj. Zatekao sam samoga sebe kako pjevušim - opet je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne. No, konkurencija je bila jača:
Subota, na Balkanu. Luda noć - gas do daske.
Kazaljke se sklopile. Tvoje usne k'o vino su me opile...
Poručuje nam uspaljena pevaljka.
─ Mato mog'ob nam malo pustit Begiće. Jel imaš? ─ poručuje jedan od zada.
─ Nemam prika; ostali mi u autu ─ odgovori čovjek za upravljačem.
─ Pa de skloni tu opajdaru i stavi kak'o muško nek pjeva, al' izvorno!
I zbilja, Mato je pronašao adekvatnu zamjenu (Luka Bijeli iz Pećnika, - čini mi se):
Lijepo bješe s Anom zabavljanje, još bolnije naše rastajanje,
Uvenuše jorgovanu grane, od ljubavi ostade sjećanje...
─ Tooo majstore; svaka čast,... dajte mi da se napijem!
Žena isred mene je tiho kroz zube prozborila:
─ Isuse, koji seljak!
***
U zadnje vrijeme čitajći Marquesa naišao sam na zanimljivu rečenicu koju autor (priča u priči) Ožujske ide pripisuje Juliju Cezaru: Nemoguće je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju. Nisam uspio dobiti nikakvu potvrdu od strane Cezarevih biografa Svetonija niti Carcoponia ali svejedno tjera na razmišljanje i na koncu shvatimo da nitko nema suviše razloga da se raduje. Imamo mi masu drugih briga; ne kasniti na posao, natjeravati djecu da uče u školi, pišu domaću zadaću, spremaju se za ispite; što ćemo sutra za ručak, večeru... Supermani su uvijek neki drugi.
U svom čuvenom romanu Sto godina samoće Marques pričajući o ljubavi kao najjačoj sili nečistoj spominje Zlatnog dječaka:
... ─ Prijatelji su kurvini sinovi!
Nigromanta ga je izvukla iz prave bare onoga što je povratio i suza. Odvela ga je u svoju sobu, oprala ga, pružila mu tanjur juhe. Vjerujući da će ga to utješiti, precrtala je ugljenom bezbrojne ljubavi za koje je joj on ostao dužan, i namjerno se podsjetila svoje najusamljenije tuge, da ga ne bi ostavila samog da plače. U zoru poslije sumornog i kratkog sna, Aurelijano je bio svjestan da ga boli glava. Otvorio je oči i sjetio se djeteta...
***
Kiša pada evo već dvanaest sati bez prestanka. Spustio sam se u grad do kioska samo kupiti današnji tisak. Bez kišobrana (k'o velim - brzo ću) i na ulazu sretnem starog znanca. Nije mu trebalo puno da me ubijedi svratiti na jednu rundu; i postade mi jasno - ipak neće biti sve tako brzo. Osjećao sam se kao svjedok nekom svetom obredu koji je bio navrat, nanos prekinut.
Priča mi Kiko, uz pelinkovac i rakiju, u Kaffee baru Zürich:
─ Doš'o on tako i veli mogul' ovdje prišiti Severinin plakat?
─ A jel ti, Miki, vidiš ko je na tom zidu?
─ Vidim.
─ Pa ko je, ak' vidiš?
─ Thompson - reče ti on kao iz topa.
─ Pa šta onda, koji qurac, tražiš ovdje?
─ A gdje ću je zalijepit?
─ Pa zalijepi je u Lazarevac, Svetozarevo, Niš, sebi na kitu...!
─ Tako je komšija! Nek se zna da je Tomson glavni Baja ─ dodaje susjed Jozo uz gutljaj breskvinog soka.
Što je sve poslije bilo i nije za priču.
***
Ciceron je jednom rekao: Nema starca koji bi zaboravio gdje je sakrio svoje blago. Ovim i sličnim razmišljanjima pravim bilješke za moju kolumnu na Vremeplovu dok kolovoško sunce sija svoju toplinu kroz krošnje bademskih stabala; kao da me pere od nemira i roni u posavsku tišinu. Obukao sam se prikladno i svečano kako dolikuje predstojećem događaju. Na svadbi, svi se slažu (a, i red je) da je mlada najljepša. No, meni je (ne pretjerujem ako kažem) kuma bila najljepša. Tijekom misnog vjenčanja u crkvi sv. Roka i kod "mir vama", nisam mogao izdržati. Svima kojima sam pružio ruku spontano i ushićeno rekoh:
─ Kuma je najljepaša; nije što je moja kćer!
─ Je, vidi se ─ dodaje jedna žena ─ krasotica, nema što.
***
Zbog bolova u lijevom ramenu teško mi je plivati ili činim to s mukom. Ustvari plivati kraul i leđno (moji omiljeni stilovi) je skoro pa nemoguće. Zato većinu vremena provodim na balkonu uz povremeno tuširanje hladnom vodom (kažu, vruće-hladno nije dobro za srce), a kad pripeče povučem se u debelu hladovinu i slušam stare CD od prije desetljeće. Bolje mi je i to nego slušati i gledati silnu nepravdu po bijelom svijetu od koje se bogovski iznerviram; ljudi se pomamili, kao bijesna paščad su (kakvi ljudi takvo im i vrijeme).
Pobjednik ovogodišnjeg maratona je iz Siska; razadljinu od Šila do gradskog kupališta preplivao je za manje od 40 minuta. Respekt!
U omiljenoj kavani "Frankopan" slušam svakojake zgode i nezgode (a što se pametnoga može doznati u birtiji?). Tako sam čuo novi vic o Bosancu na koji sam se glasno nasmijao:
─ Jel' znaš da Bosanac ne može imati moždani udar?
─ Kako to?
─ Pa nema ga u što udariti.
Konoba se valjala od smijeha.
Za susjednim stolom jedan priča doživljaj s plaže:
Jedna plavojka, zavidnih oblina, velikih sisa i s oko pola kile zlata na sebi, zavaljena u ležaljku dovikuje djetetu.
─ Dada, komm zu Mami!
Djevojčica se i dalje brćka u vodi.
─ Dada, komm hier!
No, mala je gleda ali kao da joj je svejedno. I dalje se brćka u vodi. Zatim je plavojka skočila sa ležaljke i vrisnula.
─ Darinka, pizda ti materina dolazi ovamo!