Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko


PV
PV

Letimo iznad pokojne blatne Panonije,

što leži mrtva pod nama kao Saverilla,

plemenita gospođa iz marmornog sarkofaga iza Akademije.

Oko sarkofaga te pokojne Severille igrali smo se skrivača

i lovica, a može biti da je to bila doista ugledna dama,

pred kojom su robovi umirali od straha,

a danas od njenih sisačkih šljiva

gospodin pukovnik Teslić peče konjak i rakiju.

 

Miroslav Krleža - Knjiga studija i putopisa, 1939.

- Letimo nad Panonijom, str.265

 

***

 

BRUNNER dankt für die gute Zusammenarbeit

Stojalo je napisano na masivnoj i kromom ukrašenoj, kemijskoj olovci koju sam dobio 2007. godine kao božićni poklon u znak zahvale za usješno zajedničko poslovanje. Pomno sam je promatrao i okretao u ruci kao da je nakit. Nisam ni znao da se skrila ovdje između ostalih olovki u mojoj staroj kožnoj torbi.

Visoki bijeli oblaci prolaze večernjim nebom i odlaze put ljetnjih prostranstava. Fakat, opet sam pri putu. Autobus je poput prekooceanskog broda klizio kroz kolovošku noć, punog mjeseca. Noć je bila vrlo topla, autobus je često ulazio u gradove i plako jurio oko uglova kao voda oko stupova nekog mosta. Zanimljiv je, tajanstven i beskrajno bogat ovaj život. Promatrao sam prolaznike gdje zastajkuju, parove koji se grle i ljubakaju. To je zanimljivo i tako dalje u bljesak i sjaj. Zatekao sam samoga sebe kako pjevušim - opet je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne. No, konkurencija je bila jača:

Subota, na Balkanu. Luda noć - gas do daske.

Kazaljke se sklopile. Tvoje usne k'o vino su me opile...

Poručuje nam uspaljena pevaljka.

─ Mato mog'ob nam malo pustit Begiće. Jel imaš? ─ poručuje jedan od zada.

─ Nemam prika; ostali mi u autu ─ odgovori čovjek za upravljačem.

─ Pa de skloni tu opajdaru i stavi kak'o muško nek pjeva, al' izvorno!

I zbilja, Mato je pronašao adekvatnu zamjenu (Luka Bijeli iz Pećnika, - čini mi se):

Lijepo bješe s Anom zabavljanje, još bolnije naše rastajanje,

Uvenuše jorgovanu grane, od ljubavi ostade sjećanje...

─ Tooo majstore; svaka čast,... dajte mi da se napijem!

Žena isred mene je tiho kroz zube prozborila:

─ Isuse, koji seljak!

 

 

***

 

U zadnje vrijeme čitajći Marquesa naišao sam na zanimljivu rečenicu koju autor (priča u priči) Ožujske ide pripisuje Juliju Cezaru: Nemoguće je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju. Nisam uspio dobiti nikakvu potvrdu od strane Cezarevih biografa Svetonija niti Carcoponia ali svejedno tjera na razmišljanje i na koncu shvatimo da nitko nema suviše razloga da se raduje. Imamo mi masu drugih briga; ne kasniti na posao, natjeravati djecu da uče u školi, pišu domaću zadaću, spremaju se za ispite; što ćemo sutra za ručak, večeru... Supermani su uvijek neki drugi.

U svom čuvenom romanu Sto godina samoće Marques pričajući o ljubavi kao najjačoj sili nečistoj spominje Zlatnog dječaka:

... ─ Prijatelji su kurvini sinovi!

Nigromanta ga je izvukla iz prave bare onoga što je povratio i suza. Odvela ga je u svoju sobu, oprala ga, pružila mu tanjur juhe. Vjerujući da će ga to utješiti, precrtala je ugljenom bezbrojne ljubavi za koje je joj on ostao dužan, i namjerno se podsjetila svoje najusamljenije tuge, da ga ne bi ostavila samog da plače. U zoru poslije sumornog i kratkog sna, Aurelijano je bio svjestan da ga boli glava. Otvorio je oči i sjetio se djeteta...

 

 

***

 

 

Kiša pada evo već dvanaest sati bez prestanka. Spustio sam se u grad do kioska samo kupiti današnji tisak. Bez kišobrana (k'o velim - brzo ću) i na ulazu sretnem starog znanca. Nije mu trebalo puno da me ubijedi svratiti na jednu rundu; i postade mi jasno - ipak neće biti sve tako brzo. Osjećao sam se kao svjedok nekom svetom obredu koji je bio navrat, nanos prekinut. 

Priča mi Kiko, uz pelinkovac i rakiju, u Kaffee baru Zürich:

─ Doš'o on tako i veli mogul' ovdje prišiti Severinin plakat?

─ A jel ti, Miki, vidiš ko je na tom zidu?

─ Vidim.

─ Pa ko je, ak' vidiš?

─ Thompson - reče ti on kao iz topa.

─ Pa šta onda, koji qurac, tražiš ovdje?

─ A gdje ću je zalijepit?

─ Pa zalijepi je u Lazarevac, Svetozarevo, Niš, sebi na kitu...!

─ Tako je komšija! Nek se zna da je Tomson glavni Baja ─ dodaje susjed Jozo uz gutljaj breskvinog soka.

Što je sve poslije bilo i nije za priču.

 

 

***

 

 

Ciceron je jednom rekao: Nema starca koji bi zaboravio gdje je sakrio svoje blago. Ovim i sličnim razmišljanjima pravim bilješke za moju kolumnu na Vremeplovu dok kolovoško sunce sija svoju toplinu kroz krošnje bademskih stabala; kao da me pere od nemira i roni u posavsku tišinu. Obukao sam se prikladno i svečano kako dolikuje predstojećem događaju. Na svadbi, svi se slažu (a, i red je) da je mlada najljepša. No, meni je (ne pretjerujem ako kažem) kuma bila najljepša. Tijekom misnog vjenčanja u crkvi sv. Roka i kod "mir vama", nisam mogao izdržati. Svima kojima sam pružio ruku spontano i ushićeno rekoh:

─ Kuma je najljepaša; nije što je moja kćer!

─ Je, vidi se ─ dodaje jedna žena ─ krasotica, nema što.

 

 

***

 

 

Zbog bolova u lijevom ramenu teško mi je plivati ili činim to s mukom. Ustvari plivati kraul i leđno (moji omiljeni stilovi) je skoro pa nemoguće. Zato većinu vremena provodim na balkonu uz povremeno tuširanje hladnom vodom (kažu, vruće-hladno nije dobro za srce), a kad pripeče povučem se u debelu hladovinu i slušam stare CD od prije desetljeće. Bolje mi je i to nego slušati i gledati silnu nepravdu po bijelom svijetu od koje se bogovski iznerviram; ljudi se pomamili, kao bijesna paščad su (kakvi ljudi takvo im i vrijeme).

Pobjednik ovogodišnjeg maratona je iz Siska; razadljinu od Šila do gradskog kupališta preplivao je za manje od 40 minuta. Respekt!

U omiljenoj kavani "Frankopan" slušam svakojake zgode i nezgode (a što se pametnoga može doznati u birtiji?). Tako sam čuo novi vic o Bosancu na koji sam se glasno nasmijao:

─ Jel' znaš da Bosanac ne može imati moždani udar?

─ Kako to?

─ Pa nema ga u što udariti.

Konoba se valjala od smijeha.

Za susjednim stolom jedan priča doživljaj s plaže:

Jedna plavojka, zavidnih oblina, velikih sisa i s oko pola kile zlata na sebi, zavaljena u ležaljku dovikuje djetetu.

─ Dada, komm zu Mami!

Djevojčica se i dalje brćka u vodi.

─ Dada, komm hier!

No, mala je gleda ali kao da joj je svejedno. I dalje se brćka u vodi. Zatim je plavojka skočila sa ležaljke i vrisnula.

─ Darinka, pizda ti materina dolazi ovamo!

 


Kolovoz 2014.