Neke stvari i ostalo


PV
PV

Poželim ponekad, ništa ne vidjeti i ništa čuti. I u najboljem slučaju ništa misliti. "Nimm Locker!" rekli bi Šviceri, ali kako god ja tako svaki put pređem privremeno u one čudne face što noću sjede s "ovolikačkim očima", a po danu hoće spavati u nezgodno vrijeme. Ali nije to jedino što je kod mene čudno.

 

Kurz und deutlich; poželim biti sva tri bijela majmuna od jedanput. Uvaljen u udobnu fotelju promatrajući padajuće lišće na vjetru, htio ne htio razmišljam o, ne tako davno, otpisanom ljetu. Teško mi je pomiriti se s činjenicom da je u životu sve dvostruko. Sve ima dva lica i dva protivurječna kraja. U savakom od nas ima mjesta za dvojicu. U svakom je graditelju rušitelj i u svakom rušitelju graditelj. Dok jedan gradi, drugi ruši i obratno. Jedan drugoga vara i osporava. Ne prestaju se obmanjivati, niti za bilo kakvu prednost utrkivati. Život nam prođe u tom nadmetanju, a da nismo svjesni niti prvoga a ni onoga drugoga. Samo nas razdiruća sumnja s vremena na vrijeme opominje i ponešto od našega dvojstva razotkriva. Na neizvijesnost svega postojećeg upozorava. Ponekad ležim noću budan i poželim da poput ptice odlepršam kroz otvoren prozor. Je li to dobro ili nije!? Svejedno mi je, ali je drukčije.

 

Često volim pri jelu biti sam, promatrajući ljude oko sebe, izmišljam kojekakve priče: Žena za stolom u kutu ubacuje već četvrtu kocku šećera u kavu bez mlijeka. Kava bez mlijeka! Kažite mi molim vas; ima li nešto od toga ružnije i ne ukusnije!? Starija gospođa naručila čokoladni kolač sa šlagom i trešnjom na vrhu. Sva u sreći maherski je žličicom prvo uzela trešnju. Povikao sam u sebi: "Ne trešnju, Zaboga, ona se jede tek na kraju"! Čovjek srednjih godina, sa tamnoplavim kašmir šalom oko vrata, ne zamjećuje da mu je vruće i da mu se čelo znoji; nije tu. On razmišlja o nekom drugom tko je daleko, daleko. I usput se pita; kakva je ovo zemlja? Dođe nekoliko tisuća na koncert i nitko se i ne potuče! Preko puta na klupi u parku dvoje mladih, reklo bi se, dokučili romantiku. I sam se pomalo smirih, no nije dugo trajalo. Ona je naglo ustala, zgrabila torbicu, uperila kažiprst prema njemu: "Zovneš li me još jednom, reći ću te tati, kretenčino!" i otišla kao furija. A on kao prikovan čavlima pali cigaru i duboko poteže prvi dim. "Prika moj, život nije kupus", u mislima mu pomažem. No, on podiže glavu prema oblacima, kao da broji ptice: "To je jednostavno nemoguće! To nije izvedivo! To sa ljubavlju nema nikakve veze! Koliko su mi puta prijatelji odobravali i potvrđivali, i koliko su mi puta rekli 'Pa i nisi ti tako glup kako izgledaš'"!

Je li to uvijek tako bilo komplicirano i zapetljano, pitam se?

- Oprostite.

Bacio sam pogled prema dolazećem glasu. Onaj čovjek sa tamnoplavim šalom stajao je preko puta stola.

- Oprostite, je li slobodno?

Kakvo je to pitanje? Što ono zapravo znači? Možda ništa. I prije nego sam otvorio usta, on je već sjeo.

Friedrich Nitzsche je jednom rekao: "Tko ima 'zašto' zbog kojeg živi, može se nositi gotovo s bilo kojim 'kako'". No, isto tako ljudi govore kako kad si stjeran u budžak dobro dođe vjerovanje u Boga. Teško je, vele, taj teret nositi sam, samcat  - po vazdan. Čovjek odrveni kao balvan; uzjoguni se na svakakve nebitnosti; postane sumnjičav i sve više podozriv. I vrapci na grani znaju da samo u istrajnosti leži razlika između uspjeha i poraza. Da! Rekao sam vrapci! A ako znaju oni, e onda valjda znaju i ostale ptičurine, konji, bikovi, medvjedi!

 

U svojoj knjizi Pouzdajte se u sebe, dr. Norman Vincent Peale govori o iskustvu doživljenom na nekom kiosku na željezničkoj postaji. Pozornost mu je tom prigodom privuklo mnoštvo izloženih časopisa i knjiga koji se bave uobičajenim problemima svakodnevnog življenja. Dr. Peale je rekao prodavačici: "Primijetio sam da nudite puno ovakve literature."

"Da", odgovorila je ona, "i mogu vam reći da se sve to jako dobro prodaje."

"Više od krimića i filmskih časopisa?" upitao je dr. Peale.

"O, da, više od njih, više čak i od ljubića", rekla mu je ona. "Kod zarade u ovom poslu najviše računamo upravo na knjige o samopomoći i poboljšavanju kvalitete življenja."

"Koji je tome uzrok?" upitao je dr. Peale.

"Na to je lako odgovoriti", odvratila je ona. "Ti su jadnici (pritom je mislila na svoje kupce) užasno komplicirani i puni problema. Toliko je toga od čega žele pobjeći, a najviše, čini mi se, od sebe samih. Izgleda mi da traže nekoga tko bi ih mogao osloboditi svih tih problema."

 

Ovdje ću, da u čemu ne pretjeram, stati, a i grlo mi okreće na kašalj (od duvana valjda) i kazati riječi jednog mudroga čovjeka: "Nema budale dok ne završi škole!" Opet grlo! Ako sad ne iskapim jedan pelinkovac, neću nikad.

... Gdje sam ono stao?! Aha...! A ja velim: "Nije bitno što pišeš, bitna je slika."

- Biti glup ili biti ćelav?! Pa ti sad biraj Miki moj.

 


Listopad 2013.