Neke stvari i ostalo - Jorgovani i slonovi


         Povjerih ovo pisanje običnu čovjeku;

         nikad neće biti ono što sam želio reći,

         nego tek odraz toga.

                            Borges

 

PV
PV

U tu priču uđeš lako, ponekad, ne može biti lakše. Misliš izgubiti se ondje ne možeš ─ sve i da hoćeš. Al' vrag ne spava i dok kažeš ašov (od kad nisam čuo ovu riječ), nadrljaš. Lutaš tumaraš, laješ, bogaraš; i ne umiješ, bogme, izaći van! Spetljaš se (htio ne htio), i ostaneš tamo a vidiš očitu propast. Zaglaviš do daske. A ima i takvih - uđu kao odvažne face (cool do jaja), a izađu, gluho bilo, mlakonje i plačipizde. A sve zbog nesmotrenosti i žurbe. Žurba je ljudska mana i vražija pomama. A nesmotrenost!? E to je sad slučaj za stručnjake i pametne glavice, pa neka oni o tome naglabaju, aniliziraju i koju razboritu kažu. Dostojevski je jednom rekao: "Svi smo mi pred svima krivi za sve, ja više od ostalih."

 

Priča mi nekidan (između dva gutljaja piva)  jedan poznanik:

─ A mi smo ti muški, prika moj, sve go papučar do papučara; samo što ja to vrstam u dva reda: Oni koji pošteno kažu da jesu i oni, zakovrljeni,  koji kažu da nisu, a ustvari jesu! Mada ─ veli on ─ ima, ali rijetkih, gdje se muškarac još nije sasvim predao.

─ A ti kao znaš?

─ Evo 'vako ─ potegne pivo, pa veli ─ šetam ti ja tako počesto, noću, ulicom i slušam usporavajući pored prozora. Tamo gdje je mukla tišina (a takvih je velika većina), tu je papučar prve kategorije, na kvadrat. Gotov je, varen i pečen. Ne smije jadnik pisnuti. No, pored nekog prozora (rijetkost), začujem viku i galamu; malo njenu ali više njegovu. E tu ti se, prika moj, ljuti boj bije. Roga mi, opire se, još se nije predao!

 

Kad malo bolje razmislim ima tu istine. Sve to meni nekako sliči na dobrovoljno robovanje, takvi su vam muškarci, mali sužnji, ne mogu bez žene. Ne mogu bez djece. Ne mogu bez vlastitog doma. A kad poostare poprime navike slonova. Hoće natrag od kud su potekli; nedostaje im ćaćevina i miris jorgovana starog kraja. Oni sretnici kojima žene nisu Nušićeve "pokundirene tikve" možda se i ostvari ova blagodat, a ostali jadnici uhvatili se suknje i nema hoću ovo, hoću ono!?

 

A što  ženski svijet znade zapitkivati; pa to je čudo jedno. Zvuči kao kliše ali je zbilja prava:

─ Gdje ideš?

─ S kim ideš?

─ Tko će sve tamo biti?

─ Kad ćeš doći?

─ Nemoj piti (kurvar donekle, a alkoholičar do groba)!

 

Nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji dok odgovara na ova pitanja uživa. Koji slušajući i odgovarajući ne stenje, kao ukolijenčit bik. Koji jedva čeka da se obuče i izađe i tek vani uzme puna pluća zraka, pripali jednu i odahne.

─ Fini ljudi nikad ne kažu što misle.

 

***

 

Prošli tjedan sam čistio moju skronmu biblioteku - knjigu po knjigu (meni još uvijek nije jasno zašto su knjige najveći skupljači prašine). I moram vam priznati da ja, pospremanje i čišćenje nismo baš nekakvi frendovi, ali kad odlučim i krenem nema bolje čistačice od mene (prorade moji ženski geni).

─ I gle slučaja! ─ Prije tri godine uživao sam čitajući "Tiraniju kajanja" od Pascala Brucknera:

"Mladi milijunaš s američkog zapada, Christopher Newman, koji se sjajno obogatio u poslovnom svijetu, poput Kolumba, samo u obratnome smijeru, iskrcava se u Francuskoj obuzet znatiželjom da upozna Stari svijet i njegove običaje. U jednoj mjeri nezgrapan i lojalan ludo se zaljubljuje u mladu aristokratkinju čije ga ruke fasciniraju. Izravno joj se udvara, te joj prostodušno na uvid nudi čitavo bogatstvo kojim će raspolagati bude li se udala za njega. Pritom ne skriva ni svoje namjere, a ni karakter. 'Iskreno vjerujem kako nema nikakvih skrivenih poroka ili sumnjivih navika. Dobar sam, istinski dobar. Sve što muškarac može ponuditi jednoj ženi, ja ću vam darovati.' Njegova je bračna ponuda prihvaćena te on, vjerujući u snagu zadane riječi, čeka da se obećenje i ispuni. Ta će ga prostodušnost stajati glave, jer njegove su nade iznevjerene u iznimno mračnome zapletu tijekom kojega će neiskrena i lažljiva bića njegovu plemenitost dovesti u teške kušnje."

 

Ali ne brinite muškarčine! Ima i takvih! Ma..., kako da nema? Ne mogu one bez nas. Ženi treba muško društvo! Da s njime danas ispija kavicu, a sutradan kamilicu, ili pelinkovac - hvala Bogu (gorko je, čuo sam, dobro za trbuh). Da mu nasitno sjecka luk i kuha omiljeni ručak. Da ga, ponekad, uzme pod rukicu i njime, koliko se bude dao, gospodari. Pred svijetom ga ispeglana i obrijana, ošišana i očešljana, okolo naokolo voda i pritom se kao paunica šepuri.

 

Pogledam kroz prozor. Vani opet pada i mrak se vuče dolinom. Čovjek srednjih godina sa plavim kašmir šalom, dolje na pločniku, priča na mobilni i fakinski se smiješi. Neću izlaziti nakon večere, ostat ću čitati i pokušati shvatiti Jorgovane i Slonove, ali i to da nam je sudbina (cijelo vrijeme sam pokušavao izbjeći ovu riječ), stalna i nepromjenljiva; može nas ražalostiti ili rasrditi, ali u doba nazadovanja (kakvo je naše) ona je obećanje da nas nikakva sramota, nikakva nesreća, nikakav silnik ne može osiromašiti.

 


Veljača 2014.