Neke stvari i ostalo - Orahova ljuska


          Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce.

          Više nije bilo ni traga krvi.

         ─ Nećeš mi vjerovati,  Arijadno ─ reče Tezej.

         ─ Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

 

                                       Borges, Asterionova kuća

 

Meni je dobro poznato: u našemu životu najvažnije je ono što nam se čini. Što nam se kao život u mislima predočava, baška ono što govorimo, šutimo ili pišemo (papir trpi svašta). Mali životi, tijesni i uzani, u svemu oskudni, osuđeni na milost svakodnevice, traju na vrat na nos. Ne poznaju trajnost osjećaja, i kad tad bilo s kim i bilo gdje svašta biva iznevjereno. Ubogo stanje u blagostanju. I bez obzira na tu ispraznost, nitko; ni oni prigodni niti oni bezvrijedni ne propuštaju priliku da isklešu svoj savršen svijet, sićušni spomenik koji čuva ključ naše moguće dobrote. Fakat ja ne grdim i ne bogaram (bik ili vol - isto je to).

 

Zamislimo si: zbilja je podnošljiva ili vjerodostojna, jer joj u stvarnosti uvijek (manje-više) naginjemo. Pojmovno pojednostavljenje složenih stanja mnogo se puta zbiva u tren oka. Sâm čin opažanja, isčekivanja, nadanja selektivne je prirode: svako naprezanje našeg mozga (svijesti), uključuje namjerno izostavljanje onog nezanimljivog (neimanje nikakve koristi). Mi vidimo i čujemo preko sjećanja, strahova, predviđanja. Nesvjesnost je kad se tiče tjelesnosti, nužnost fizičkog čina. Naše tijelo znade baratati stubama, čvorovima, prijelazima preko pruge, gradovima, virovitim rijekama, psima, mačkama, znade sâmo prijeći ulicu a da ga ne pregazi automobil, znade začeti, pobaciti, znade disati, spavati, možda i ubijati: no to je naše tijelo, a ne naš um. Naše življenje je niz prilagodbi, to jest učenje o zaboravu. Divim se Thomasu Moore koji je pričao o utopiji: on smeteno govori kako ne zna kolika je "stvarna" dužina jednog od mostova koji vode u nju...

 

I kad zatvorim oči malo duže od jedne minute tresnem o zemlju i uhvatim se mesnatih usana. Anđeoske trublje čujem zov. Na glavama zlaćane kose, a u rukama im plavetni barjaci vijore. Oko trbuha zlatni opasač steže uzak struk, a blagi povjetarac puše... Tu sa maštanjem obično zastanem i ne mogu dalje - kako sam mogao do maloprije. Zatvorim li oči ponovno (a ne želim), sve mi se pobrka (Himmel und Hölle): čovjek srednjih godina s plavim kašmir šalom, repati vragovi, krilati anđeli, bijeli zečevi, poljski miševi, ružičaste krmače... i njihova mladunčad..., ciči i poskakuje.

 

A da život nije tolika beštija spoznat ćemo u evanđelju po Ivanu, 14:27, stoji: "Ostavljam vam mir, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce." Te riječi utjehe, koje se pripisuju Gospodinu našemu pokazuju, čini mi se, da nam život može podariti određeni oblik mira. Može nam dati zgodnu vikendicu na moru ili u planinama, (u ovo ne spadaju sklepane kućerine u kojima nitko ne živi, osim ono malo Urlauba), daleko od buke, trke i zbrke, mirnu i predivnu plažu kojom možemo šetati ili pak neko drugo mirno mjesto gdje je sve tiho i spokojno.

 

Dozvolit ćete da na ovom mjestu malo zastanem i predahnem. Uvijek kad dođem do sredine, i pokušavam biti pametan, uznemirim se. Na početak više ne mogu, a do kraja ima još; kao da plivam preko Krčkog kanala (na sredini udari neka vrućica u glavu, i zagnjuriti metar, dva u dubinu pravi je užitak - kao cigara i konjak uz topli kamin).

 

─ Idemo dalje Posavski!

Premda putujemo (svi nekad i negdje putuju) na udaljena mjesta, putujemo u društvu vlastite savjesti i isto tako vraćamo se svome domu. Bez obzira kamo i koliko daleko idemo, svatko svoj ruksak (a u njemu nema što nema), nosi na plećima. S druge strane ako smo u ljubavi sa spokojem tada naše tijelo i um prožima snaga (jedno bez drugog ne mogu - kao prst i nokat). No, ja se sad pitam:

─ Nama, malim diktatorima i materijalistima, ima li sve ovo ikakvoga značenja i smisla?

 

Francisco Luis Bernardez na jednom mjestu kaže: Materijalizam je čovjeku rekao: Budi bogat prostorom. I čovjek zaboravi vlastitu zadaću: plemenitu zadaću skupljača vremena. Hoću reći da se čovjek bacio na osvajanje vidljivih stvari. Osvajanje ljudi i područja. Tako je nastala laž naprednjaštva. A kao brutalna posljedica nastala je sjena progresa. Potrebno je, zato, povratiti ljudskom životu treću dimenziju. Treba ga produbiti. Čovječenstvo valja uputiti racionalnom i valjanom cilju. Neka čovjek, umjesto da prisvaja kilometre, opet prisvaja stoljeća.

Priznajem da to ne razumijem. Mislim da je opreka između tih dvaju neprijepornih pojmova, prostora i vremena, lažna. Inače, gomilati prostor isto je što i gomilati vrijeme (tko ima para i guzom šara).

 

Nadam se da vam nisam išao na živce i u koječemu pretjerao. Ima li što opipiljivije i osjetljivije od nastojanja da se do kraja shvati ljudski naum (život kao takav); da se pronikne u njegov bit. O toliko toga je lakše govoriti negoli o njemu. Toliko je krhk, ustrajan, i toliko neshvatljiv.

 

Eto, to je naše življenje u sljepilu i netjelesnosti, zanosno i zapisom propisano. Neću ni spominjati da bi taj predpostavljen život (jednako oran, nježan i nesmotren), stao u orahovu ljusku: tvrdim da bi bio izvan svakog prostora i odsutan od svega.

 

Ovdje sam htio završiti moju besjedu. No, pogled mi zaluta prema hrpi knjiga na podu (nije mi jasno od kud tolika prašina). Priđem bliže, stavim naočale a ono, na jednoj čitulji, piše: "Rukopis Josepha Conrada":

 

" Dim sivilom briše zviježđa beskrajnosti.

Neposrednost gubi ime i povijesni odjek.

Svijet ─ to je nekoliko tek blagih netočnosti.

Rijeka k'o prava rijeka. Čovjek k'o pravi čovjek."

 


Veljača 2014.