Neke stvari i ostalo - Paradoks beskonačnog


Vani je suton, mračni dragulj

okovan u vrijeme i duboki slijepi grad

pun ljudi što te ne vidješe.

Večer šuti ili pjeva.

Netko skida s križa sve žudnje pribijene na klaviru.

Sveudilj, mnoštvo tvoje ljepote.

                                      Borges

...............................................................

PV
PV

Moja mi se finoća nije nikad sviđala. Uvijek sam želio biti siroviji, i često ubijao u sebi nježnost, rabio vulgarnost. Mada su mi često govorili:

 

─ Hajde, mali, ne budali! Ne stoji to tebi.

 

Ne postadoh trapav i neotesan koliko znaju biti neotesani oni pravi, po muškosti svojoj izraziti muškarci. Njihova mi se neotesanost činila savršenom. Teško ih je tako razlikovati od krupne stoke. Naprimjer, od teglećih volova. Još kao telac bio sam odveć pristojan, ulickan i pedantno začešljan (ein Kämpfer - kein Macho, kein Müsli), i kao takvog su me sve babe voljele. Tetke su mi proricale ljepuškast futur, a ujne govorile:

 

─ Uči, samo uči, da ne moraš ništa raditi!

 

Nisam shvaćao što to znači, a ne shvaćam ni danas. I sada, poslije toliko godina, ondašnje vrijeme i prostor bili su beskonačni. No, postoje spoznaje koje kvare i brču ostale pojmove. Ne govorim o lažljivosti, čije je ograničeno carstvo etika. Govorim o beskonačnosti. Poželim jednom sastaviti njenu prevrtljivu povijest. (opet sanjaš, Posavski)

 

─ Izvolite gospodine, vaše kuhano vino ─ ljubazno će Mile (konobar s leptir mašnom).

Već pri drugoj rundi prešli smo na "ti".

 

Tom neostvarljivom životoopisu beskonačnog koji jamačno snagu crpi iz Zenonova paradoksa (Ahilej i kornjača).

Podsjetih se, dakle, na taj paradoks, ovdje na Riječkom Korzu, pri škrtom siječanjskom suncu gdje masa svijeta prolazi li prolazi. Mladi parovi, držeći se za ruke guraju dječja kolica, penzineri, samci, klošari, ljubavnici... Žene u šaputavim najlonskim čarapama, toplim kaputima koji zrače opojnim parfemima i čovjek srednjih godina, s plavim kašmir šalom pored izloga VBZ knjižare.

 

─ Eh, da sam pjesnik svakoj bih napisao barem jedan stih - pomišljao je.

 

No, da vidimo što nam zbori vrli Zenon:

Ahilej je dest puta brži od kornjače i pušta je deset metara ispred sebe. Ahilej pretrči  tih deset metara, a kornjača pretrči metar; Ahilej pretrči taj metar, a kornjača pretrči decimetar, Ahilej decimetar, a kornjača centimetar; Ahilej pretrči taj centimetar, a kornjača milimetar, i tako u beskonačnost, ne može je dostići... To je uobičajena verzija. Wilhelm Capelle prevodi izvorni Aristotelov tekst: "Drugi je Zenonov dokaz takozvani Ahilej. On umuje da brži neće stići sporijega, jer progonitelj mora proći onim mjestom koje je progonjeni upravo napustio, tako da je sporiji uvijek u određenoj prednosti." (Die Vorsokratiker, 1935., str. 178.) Kako vidimo, problem se ne mijenja; no volio bih znati ime pjesnika koji koji ga je obdario junakom i kornjačom. Ovaj dokaz duguje svoju rasprostranjenost tim čudotvornim takmacima i nizu

 

10 + 1 + 1/100 + 1/1000 + 1/10 000 ...

 

Nitko se gotovo i ne sjeća paradoksa koji mu je prethodio - paradoksa trkaće staze - premda je jednakog ustrojstva. Gibanje je nemoguće (zaključuje Zenon) jer onaj koji se giba, da bi stigao do kraja, mora proći kroz sredinu, a prije toga kroz sredinu sredine, a prije toga kroz sredinu sredine, sredinu te sredine, a prije toga... (Kineski sofist Hui Cu stotinu godina poslije obrazlaže kako je štap što ga svakog dana prepolovljuju beskonačan).

 

Prošle godine u ruke su mi dospjele dvije knjige. Čitao sam ih, takorekuć, istovremeno: od Josipa Mlakića, "Ljudi koji su sadili drveće" i od Borisa Dežulovića, "Jebo sad hiljadu dinara"; jednu večer jednu a drugu večer drugu. U Mlakićevoj knjizi jedan od glavnih junaka (Karlo), izašavši iz rata živ ali  psihički poremećen i opsjednut brojanjem; ponajviše brojanjem sopstvenih koraka, doprinosi mom slaganju gospođe beskonačnosti. (Ritam ludila).

 

"Nekada brojim svaki drugi korak. Koraci, tada, postaju duži. Brojim korake desne noge. Udarim jače nogom o tlo i u tom trenutku brojim. Prvo trebam prijeći pedeset i šest stuba unutar zgrade, tri okretišta i hodnik dug četiri koraka. Na ulazu zastanem, pružim korak desnom nogom i brojim: jedan,dva, tri... Ili: jedan, korak lijevom nogom, dva, korak lijevom nogom,tri... Od stana do radnje obično napravim oko tristo šezdeset koraka,kada brojim svaki korak, odnosno stotinu sedamdeset i pet, kada brojim svaki parni. Znači, napravim desetak koraka manje kada brojim parne korake. Međutim, broj koraka se smanjuje kad se osjećam loše. Brojka od tristo, na primjer, na ovoj razdaljini predstavlja granicu panike. Kako joj se približavam, osjetim poriv da potrčim iz sve snage."

 

Taj paradoks s kornjačom bio je obilato primjenjivan, i to ne samo u prošlosti: vrtoglavi regressus in infinitum možda je primjenjiv na sve teme. U estetici: taj i taj stih ganuo nas je iz tog i tog razloga, taj i taj razlog iz onog drugog razloga... U problemu spoznaje: spoznati znači prepoznati, a da bismo prepoznali valja prethodno znati, a znanje je prepoznavanje...

 

─ Kako ocijeniti tu dijalektiku ─ pitam Mileta ─ je li ona pravi instrument istraživanja ili tek loša navika?

─ Molim te pitaj me nešto o vinu, ali, samo, ne te gluposti ─ odgovori on u žurbi. (inače najbolji konobar na Kvarneru)

 

Lakomisleno je vjerovati da bi slaganje riječi (a kao da je filozofija nešto drugo), moglo biti vrlo slično svemiru. Lakomisleno je vjerovati i to da mu poneko od tih glasovitih slaganja ─ barem nekim neizmjerno malenim dijelom ─ sliči ipak malo više od ostalih. Razmotrio sam ona koja uživaju satanovit ugled: usuđujem se tvrditi da sam jedino u onome koje je uobličio Schopenhauer prepoznao neke odlike svemira. Po tom učenju, svijet je tvornica volje. Umjetnost ─ svagda ─ traži vidljive nestvarnosti. Zadovoljit ću se navedem li jednu : metaforički ili ritmički ili brižljivo slučajan govor sugovornika u nekoj drami...

 

Zvuk SMS-a me prenu kao iz sna, skoro prepade:

 

─ Večerat ćemo u Amoru, u 19.00 sati. Nemoj kasniti i nemoj, molim te, puno piti!

 

... Priznajem ono što nije učinio niti jedan idealist: tražim nestvarnosti koje potvrđuju tu prirodu. Naći ću ih, vjerujem, u Kantovim antinomijama i u Zenonovoj dijalektici.

"Najveći bi čarobnjak bio onaj" (znamenita je Novalisova tvrdnja) "tko bi se toliko opčinio da bi vlastite sjene držao samosvojnim prividima. Ne radimo li i mi to?" Predpostavljam da je tako. Mi (nedjeljivo božanstvo koje u nama djeluje), sanjamo svijet. Sanjamo da je otporan, tajnovit, vidljiv, da je posvuda u prostoru i da je čvrst u vremenu; ali smo u njegovoj arhitekturi dopustili tanane i vječne pukotine bezumlja da bismo znali kako je lažan.

 

─ Mile! Daj, molim te, još jedno kuhano, ali pazi da ne prokuha!

 


Siječanj 2014.