Neki ljudi,  čini se, zaista mogu letjeti


Jednom morali ste otići samoći, ostaviti tišinu i orlove

da kruže, da isprate beskrajne ceste u vama,

da vaš put ljubavi ispričaju svijanjem gnijezdâ.

 

                        Mirko Popović (Nedohod zemni)


PV
PV

Danguba nije dobra za čovjeka, i sjećam se kako se ne bih sjetio, kad mi je velečasni Pavo govorio:

─ Zapiši, ne budi lijen! Ono što što nije zapisano nije se ni dogodilo, rođeni moj.

 

Čini mi se da srpanjskoj žegi i prižegi nema kraja. Pod slamnatim šeširom znoj kipti niz čelo. Tmina brzo prođe, pa opet isto. Na polju se ne može disati a kamoli raditi. Marva skapava a seoski psi dahću kao u smrtnom hropcu. Ptice se skrile u debelu hladovinu. Samo poneka brižna majka proleti s crvićom u kljunu za svoje dragulje. Sve je izgorjelo, zemlja ispucala a ja, gle čuda, kao neimar, prionio na bilježnicu.

 

Stojim, pa se okrenem na ovome mjestu. Seoske babe se kruničaju i sebi u njedra vele: "Božemeprosti ovaj Jozin, aman, poludio." Onako zamišljen i nadlakćen promatram široke posavske pustopoljine; a na njima ispred mene od silne žege zrak pravi morske valove. Smijem se i u sebi ponavljam: "Posavsko more."


Bili su nekad seoski Blagoslovi kada se molilo zaštitniku polja, za dobar urod i da nas sačuva od kuge, zla vremena, gladi i rata. Od Markovdana do sv. Roka. Momci bi zalegli pored ceste u travu a gizdave djevojke, kao paunice, šepurile se pored njih; a točno se znalo koje su vrtirepke i namiguše. Tetke i strine su onako podobočene pogledom birale koga će uzeti na zub, kolutale očima i smradale. Sad da vam pričam o gologuzim, sisatim ženama, ljubavnim pothvatima i škandalima, nije vrijeme, a nije niti prigoda. ─ Gluho bilo.

 

Obzirom da je tok rijeke Bosne s desetljećima mijenjao se, veliki dio naše zemlje ostao je s one strane u Velikom Polju. Isto tako i hrvatsko selo Zasavica (profesor Blažanović u svojim knjigama spominje ga, u šali, kao Zabosnica). Nekad, davno nekad se na Lugovima, iza Lužnjana kosilo. Muževi su, brišući znoj maramicom s preplanulog čela, bili kosci a žene (polovcia od njih bile su u crnini) donosile užinu od dimljene slanine, luka i svježeg kravljeg sira. Tegljile su, od pruća, pletene korpe i bardake s vodom. Sjećam se jedne slike koju je naslikao Gabrijel Jurkić sa koscima na nekom strništu. Silno sam želio biti kosac,... barem pomoćnik. Ali džaba -  u nosu samo osjećam miris dimljene slanine.

 

Moja ljetna lektira nova je knjiga od osebujnog i meni dragog pisca Dragana Pavelića (čekao sam je kao nekad davno, nova ploča što se čeka). "Knjiga o krilatom fratru" je slojevito i višestruko kodirano štivo koje spaja iskustvo nekoliko posve različitih literarnih tradicija i isprepliće ih u raznovrstan i dinamičan literalni mozaik (opet kompliciram,... petljam). Knjiga se, dakako, može i valja čitati integralno, kao jedan tekst s više ulaza i nebrojeno mnogo izlaza ─ neka vrsta pripovijednog labirinta. Ako u nekom trenutku niste točno sigurni nalazite li se u snu ili javi, čitajte ponovno: neki ljudi, čini se, zaista, mogu letjeti.

 

Novopečeni udovac ne žali se na poodmakle godine, niti na zdravlje. Majčinim odlaskom sve se izokrenulo, kao u fildžanu. Samoća mu je, veli,  najveća kubura. Oko sebe je okupio sve mačke iz susjedstva, pa u dućanu kupuje kilu kruha za sebe a kilu za njih. Sveti Franjo je razgovarao s pticama a on s krmeljivim mačićima; njima tepa ili bogara. Na drugoj Rakiji opsuje Titu a na trećoj i Titu i partiju, dok njegov (Brozov) omladinac na državnoj televiziji vrti partizanske filmove, a njegov pionir slavi kontrapraznik i spušta stijeg na pola koplja.

─ "Država i hajdučija - Mi ili oni", reče neki propali političar.

 

U prolazu sretnem mog druga Zorana (pozdravismo se i izgrlismo). Poslije knjige "Berlin pa Odžak" piše o 1946. godini, o Plandišću iznad Lipe na Vučjaku. Kao da tuge nikad dosta, pomislih. I ako ova kilava vlast ovako nastavi (ovdje mi pljunite) bit ćemo krivci i agresori. I sad nakon dvadeset godina Vojini šegrti kukumaču i kukuleču a nitko ili skoro nitko ne spominje isto toliki broj protjeranih Hrvata iz Posavine. Prelazili su Savu sa najlonskim vrećicama u rukama. Uzaludno su se pozivali na hrvatski nacionalitet, kao sentiment. Niti buđavi direk neće ostati; na zemlji Trpimirovića, Hrvatinića i Kotromanića. No kad malo bolje razmislim ─ uostalom, netko mora sprovoditi Gedžin plan (memorandum 2).

 

Vrućina je. Sve što diše rovari i sklanja se, i sam se moram povući. Red je da za kraj napišem nešto pametno i upozoravajuće; svi pametni pisci tako rade ili pak oni koji imaju koliko, toliko spisateljskog šarma. Na ovoj umorini i mozak ne radi kako bih ja želio pa ću vam prenijeti nešto što druga pametna glava kaže, a vi shvatite kako hoćete.  ─ Redovnik Družbe Isusove, Ardelio Della Bella je jednom rekao:

"Dok je Marija iz Magdale živjela svjetovni život, na njegu je svoje lijepe duge kose, kako bi oko sebe širila zabludne mirise, potrošla mnogo masti i mirišljavih vodica. Na svoj razuzdani život potrošila mnogo zlata, srebra, svile i dragog kamenja. Tako je sve svoje imanje spiskla u obilnim gozbama, u oholu ruhu i u preskupim darovima. Ako bi se našao netko i ukorio je da se pretjerano kiti i da je rasipna, oni koji su s njom bludničili i trošili njen novac, rekli bi mu da je pseto i da ne laje. Vrijeme je prolazilo, prijatelji su otišli, ljepota je prošla a Marija iz Magdale je od cjelokupnog svog bogatstva Isusu dala ono što je preostalo; komad kruha i vrč vina, da nahrani i napoji svoje učenike, pošto je iz nje istjerao sedam zlih duhova i uveo je u življenje svetog života. A bludnici i muktaši povikaše na nju da uludo rasipa svoje bogatstvo i svoju ljepotu."

 


Kolovoz 2015.